Unutar nas postoji neobjašnjiva tendencija da se često ponašamo suprotno onome što znamo da je ispravno. Iako duboko u sebi osjećamo da sebičnost, tvrdoglavost i nesavjestan postupak mogu nanijeti štetu, i dalje se opiremo tom unutrašnjem glasu koji nas poziva da djelujemo drukčije. Zamišljamo da je lakše slijediti vlastiti put, čak i kada to vodi nevoljama, a onda kad se suočimo s posljedicama, osjećamo grižnju savjesti. Zašto, dakle, činimo ono što je loše, kad znamo da to nije u našoj najboljoj koristi? Ovaj paradoks nas prisiljava da preispitamo izvor naše unutrašnje moralne savjesti i da se zapitamo postoji li nešto veće od nas što nas poziva da budemo bolji, iako se često opiremo toj ideji.