Duboko u nama postoji osjećaj, tiha intuicija koja nam govori da nismo sami i da život ima smisao. To nije naučena ideja, već nešto što osjećamo oduvijek - kao unutrašnji glas koji nas poziva da budemo bolji nego što jesmo. Bez obzira na epohu, kulturu ili obrazovanje, ljudi su uvijek prepoznavali taj unutrašnji poriv i povezivali ga s nečim većim od sebe. I dok se savremeni svijet trudi da objasni ovaj osjećaj kroz psihologiju ili evoluciju, zar nije razumnije vidjeti ga kao odjek stvarne prisutnosti – glas onoga koji nas je stvorio?