U dubokom traganju za smislom života, često dolazimo do zapanjujuće jednostavnog, ali uznemirujućeg zaključka: živimo da bismo opstali, ne znajući zašto. Ta nesigurnost nas tjera da se posvetimo potrazi za priznanjem i sigurnošću, često kroz odobravanje drugih. U svojoj jedinstvenosti osjećamo da vrijedimo, da nismo samo broj, no često nas muči osjećaj da to drugi ne primjećuju. Svi težimo potvrdi da smo važni, što nas vodi u neprekidnu borbu za pažnju i odobravanje, od najranijih dana do zrelih godina. Jesmo li samo "violinisti na krovu", balansirajući na rubu neizvjesnosti, ili ipak postoji dublji razlog zašto smo ovdje? Taj odgovor, čini se, tek trebamo otkriti.