Često prihvatamo istorijske spise poput Cezarovih “Galskih ratova” ili Platonove “Republike” kao pouzdane, iako su prošli stoljeća od kada su ta djela napisana, a najraniji rukopisi koje imamo datiraju mnogo godina nakon samih događaja. Razlog zašto ne sumnjamo u te spise je zbog njihove široke prihvaćenosti u akademskom i istorijskom kontekstu, iako postoji značajna vremenska distanca između originalnih tekstova i dostupnih kopija. Međutim, kada je riječ o Novom zavjetu, mnogi se pitaju da li možemo vjerovati spisima koji govore o Isusu, jer su ti događaji zabilježeni nekoliko decenija nakon što su se dogodili. Iako ovi spisi potiču iz vremena neposredno nakon Isusovog života, s mnogim očevidcima još uvijek živima, čini se da postoji nesrazmjer u pristupu vjerodostojnosti tih izvora. Razlog leži u predrasudama prema religijskim tekstovima, dok istovremeno istorijske spise prihvatamo bez sumnje, iako su prošla stoljeća od njih.