Već od djetinjstva pa do starosti, od vrtića pa do poslovnih priznanja, tražimo potvrdu svog postojanja, ali je nikada ne dobivamo u potpunosti. Čak ni najpoznatiji ljudi, čija su imena nekada bila sinonim za uspjeh, ne uspijevaju izbjeći zaborav vremena. Taj ciklus frustracije vodi do spoznaje da priznavanje od strane drugih ne može ispuniti našu unutrašnju glad za smislom. Društvo, fokusirano na brojke i statistike, dodatno povećava našu nelagodu, svodeći nas na tek još jednu tačku u masi. U toj igri jedinstvenosti, gdje svi žele biti primijećeni, raste zavist i osjećaj praznine, dok se unutarnja težnja za smislom sve više prepliće s osjećajem uzaludnosti. Može li pravo značenje života doći izvan nas samih?