Jedna od najdubljih istina jeste koliko lako ljubav prema priznanju drugih zamijeni ljubav Stvoritelja. Toliko žudimo da nas ljudi primijete, da nas cijene, da budemo „neko“, da postajemo robovi njihovih pogleda i mišljenja. To priznanje, koje u početku izgleda kao potreba za ljubavlju, prerasta u strah — strah da ćemo biti odbačeni, zaboravljeni, neprimijećeni. I tada više ne živimo slobodno, nego igramo ulogu za publiku svijeta. Ali Bog nas nije stvorio da budemo glumci u tuđim očekivanjima, već njegova djeca — slobodna, jedinstvena, viđena i voljena u njegovim očima. Prava sloboda počinje onog trenutka kada se prestanemo bojati ljudi i vratimo se onome koji nas jedini istinski poznaje i voli.