Svoju vjeru ne treba da gradimo na osjećajima, okolnostima ili ljudskim savjetima, nego iz toga zato što smo usidreni u Božijoj riječi, jer samo ona može nositi težinu života i oluja koje dolaze. Pozvani smo na hrabrost koja se ne mjeri odsustvom straha, nego spremnošću da poslušamo Boga i onda kada nam se njegov poziv čini pretežak, nerazuman ili preskup. Kao mnogi ljudi vjere, stojimo pred izborima koji zahtijevaju povjerenje u Božija obećanja, a ne u vlastitu snagu; pred trenucima u kojima vjera raste upravo kroz nevolje, prepreke i borbe. Bog nas ne poziva da budemo sigurni u sebe, nego sigurni u njega — u njegovo prisustvo, njegovu vjernost i njegovu Riječ koja je sidro našoj duši. Kada se svakodnevno hranimo tom riječju, kada razmišljamo o njoj i provjeravamo svoje odluke prema njoj, tada naša poslušnost postaje put pobjede, a naš život svjedočanstvo da niko nikada nije izgubio slušajući Boga.