Nevolje koje nas pogađaju nisu dokaz da nas je Bog zaboravio, nego često upravo mjesto na kojem nas najdublje oblikuje. U svijetu prožetom grijehom patnja je neizbježna, ali pitanje nije hoće li doći, nego kako ćemo na nju odgovoriti: hoćemo li se zatvoriti u očaj ili se otvoriti Bogu koji u slabosti pokazuje svoju silu. Bog dopušta teške trenutke ne da bi nas slomio, nego da bi nas očistio od oholosti, produbio našu vjeru i oblikovao nas po liku svoga Sina. Kao što je Pavlova slabost postala prostor Božije snage, a nepravde prema Josipove put u spasenje mnogih, tako i naše rane mogu postati izvor duhovnog rasta ako ih predamo Gospodu. Kada prestanemo pitati „zašto“ i počnemo vjerovati da Bog zna „zba šta“, tada loše prestaje biti kraj priče i postaje sredstvo kroz koje Bog gradi zrelu, postojanu i poniznu vjeru.