Mi ne biramo slabost, ali se u njoj najjasnije vidi kome zaista pripadamo. Kada nestane snage na koju smo se oslanjali, kada riječi više ne pomažu i rješenja izostanu, ostajemo sami s pitanjem hoćemo li se i dalje držati Boga ili ćemo se povući. Upravo tu, gdje bismo najradije odustali, počinje dublji hod — ne onaj u kojem dokazujemo vjeru, nego onaj u kojem je učimo živjeti bez oslonca na sebe. I dok još ne vidimo ishod, učimo prepoznavati Boga koji djeluje tiho, ali sigurno, baš tamo gdje smo mislili da je sve stalo.