Nevolje nas ne drže u mjestu, nego nas premještaju iz površne vjere u onu zrelu, iz govora u svjedočanstvo, iz teorije u stvarni život s Bogom. Kroz pritiske učimo razlikovati ono što je prolazno od onoga što je vječno, i shvatamo da Bog koristi upravo ono što bismo mi uklonili da bi nas pripremio za ono što dolazi. Dok mi vidimo gubitak, on gradi postojanost; dok mi brojimo rane, on oblikuje pouzdane svjedoke. Nevolje nas ne definišu po onome što smo izgubili, nego po onome što u njima postajemo — ljudi čija se vjera ne oslanja na okolnosti, nego na Boga koji vodi i kroz tamu prema slavi.