Bog nam nije dao savjest da nas muči, nego da nas sačuva — kao unutrašnji alarm koji se pali onda kada se približavamo onome što nas razara i udaljava od Boga. Ona nije nepogrešivi vodič sama po sebi, jer može biti oblikovana istinom ili može biti otupljena pod uticajem svijeta, ali kada je natapamo Božijom riječju i odmah joj se pokoravamo, postaje snažna zaštita naše vjere. Problem ne nastaje kad se savjest oglasi, nego kad je svjesno utišavamo, odgađamo poslušnost i prilagođavamo standarde, sve dok glas ne oslabi, a vjera ne počne da se gasi. Čista savjest donosi mir pred Bogom i ljudima, snagu u molitvi i postojanost u iskušenjima, dok prljava ili okorjela savjest vodi u nemir, duhovnu slabost i na kraju u brodolom vjere. Zato je poziv jasan i hitan: čuvajte savjest, hranite je istinom Pisma i slušajte je bez odlaganja, jer Bog kroz nju čuva vaše srce i vaš hod s njim.