Prava radost ne dolazi iz onoga što nam se događa, nego od onoga koji prebiva u nama. Ona nije plod povoljnih okolnosti, nego plod Duha; nije rezultat komfora, nego zajedništva s Gospodom. Zato Jakov može reći da kušnje rađaju postojanost, a Pavao iz tamnice pozivati na radost — jer njihova sigurnost nije bila u slobodi, zdravlju ili sopstvenoj afirmaciji, nego u Bogu koji je vjeran. Kada izgubimo pogled na Krista, radost blijedi; kada mu se vratimo u poslušnosti i pokajanju, ona se obnavlja. Bog nije stvorio svoj narod za trajnu tugu, nego za slavljenje usred borbe. I zato, bez obzira na težinu dana, radost ostaje moguća — jer njen izvor nije u svijetu, nego u Gospodu. Ako je radost zaista plod Duha, a ne rezultat okolnosti — šta to konkretno u vašem životu guši njen izvor? Je li moguće da problem nije u težini kušnje, nego u udaljenosti srca od Gospoda?