Treće poglavlje Knjige proroka Izaije razotkriva zastrašujuću, ali ljekovitu istinu: propast naroda nikada ne počinje političkim slomom, nego duhovnim napuštanjem Boga. Kada Gospod ukloni oslonce – mudro vodstvo, pravedne sudije i zrele vođe – narod ostaje prepušten vlastitoj oholosti i praznini. Ipak, u središtu ovog suda ne stoji beznadna osuda, nego razlika koju Bog sam pravi: pravednik neće biti progutan propadanjem oko sebe. Dok se bezbožnost javno slavi, a grijeh nosi kao znak ponosa, Bog i dalje vidi one koji mu ostaju vjerni i obećava da njihova poslušnost nije uzaludna. Ovo poglavlje stavlja pred nas izazov da prestanemo tražiti sigurnost u ljudima, strukturama i kulturi, i da se ponovo oslonimo na Boga koji jedini ostaje kada sve drugo otpada. Sud je stvaran, ali je nada jednako stvarna: Bog zna kako sačuvati svoj narod usred ruševina.