Ne čekajte da se svijet popravi kako biste bili vjerni. Daniel pokazuje da upravo u najmračnijim vremenima Božiji ljudi trebaju zasjati najjače. Kada bezbožništvo postaje glasnije, vi ne trebate postati tiši; kada ljudi odbacuju istinu, vi je trebate još odlučnije živjeti i objavljivati; kada mnoštvo ide za tamom, vi trebate pokazati ljepotu Kristove pravednosti. Vaša pravednost neće biti ono što ste sami proizveli, nego ono što ste primili po vjeri. Zato nemojte trošiti život pokušavajući izgraditi vlastitu veličinu. Živite tako da drugi vide Krista. Bog ne traži od vas da kontrolišete tamu, nego da u njoj svijetlite. I možda nikada nećete vidjeti koliko je jedan vaš čin vjernosti nekoga doveo do pravednosti, ali Bog vidi. On zna. I jednoga dana će ono što je bilo skriveno u vjeri zasjati pred njim.

Najdublji čovjekov problem nije samo u tome što želi imati vlast, nego što želi imati vlast bez Boga. Antikrist je krajnji izraz tog pobunjenog srca: on će činiti što hoće, uzvisivati sebe i tražiti da mu se ljudi poklone. Ali Gospod Isus Krist je potpuno drugačiji: on ne dolazi da vrši svoju volju, nego volju Oca. Zato se i pred vama postavlja pitanje kome ćete predati svoju volju. Možete živjeti kao da ste sami sebi kralj, slijedeći vlastite želje, ili možete kleknuti pred Kristom i priznati da je njegova volja bolja, svetija i sigurnija od vaše. Ne čekajte da vas okolnosti slome kako biste naučili ono što bi vjera trebala naučiti već danas: nije mir u tome da se sve odvija po vašoj volji, nego da se vaša volja preda onome koji vlada.

Kada oko vas zavladaju pritisak, obmana, strah i otvoreno protivljenje Bogu, vaša najveća sigurnost nije u tome da poznajete sve okolnosti, nego da poznajete svoga Boga. Nećete uvijek razumjeti zašto Bog dopušta da njegovi ljudi budu duboko satrveni, niti ćete uvijek vidjeti kako će se njegova namjera ostvariti, ali možete ostati čvrsti zato što je Bog dostojan vašeg povjerenja i kada okolnosti izgledaju potpuno suprotno. Ne dopustite da vas laskanje svijeta, političke sile, religijska obmana ili prijetnja patnje odvoje od istine. Budite među onima koji poznaju Boga toliko stvarno da njihova vjera ne zavisi od toga koliko je život lak. Kada se sve drugo zatrese, neka vaša duša kaže: Bog je moj, njegova Riječ je istinita i zato ću ostati čvrst.

Nemojte od Božije riječi tražiti samo ono što je uzbudljivo, senzacionalno ili lako za razumjeti. Postoji velika opasnost da volite proročanstva više zbog uzbuđenja koje vam daju nego zbog Boga koji ih je objavio. Ali prava vjera ne bježi od dubine Svetoga pisma. Ona se spušta dublje, razmišlja, istražuje i s poniznošću prima ono što je Bog rekao. 11. poglavlje Daniela nam pokazuje da Bog nije neodređeni Bog koji govori u maglovitim slikama, nego Bog koji može unaprijed objaviti imena carstava, njihove sukobe, padove i preokrete, a zatim dopustiti da vrijeme potvrdi njegovu riječ. Zato ne pristupajte Bibliji kao površni posmatrači; pristupite joj kao gladni ljudi koji žele upoznati samoga Boga. I što dublje upoznajete pouzdanost njegove riječi, to će vaša vjera postajati čvršća, jer ćete otkrivati da se ne oslanjate na ljudsko mišljenje, nego na Boga koji nikada ne griješi.

Kada se suočite s duhovnom tamom, ne trebate izmišljati vlastito oružje. Bog vam je već dao ono što vam je potrebno: svoju riječ. Danielu je nebeski glasnik, usred otkrivanja nevidljive borbe, usmjerio pažnju na ono što je „napisano u knjizi istine“. I upravo tu morate i vi vraćati svoj um i svoje srce. Ne na nagađanja, ne na strahove, ne na ono što osjećate, nego na ono što je Bog rekao. Ako ne poznajete Pismo, kako ćete koristiti mač Duha kada dođe napad? Zato čitajte, pamtite, razmišljajte i živite Božiju riječ. U danu iskušenja neće vas održati vaša sposobnost da zvučite pobožno, nego istina koju ste duboko urezali u svoje srce. Duhovna zrelost nije samo poznavati da postoji bitka; ona znači znati kojim oružjem Bog želi da se u toj bitci borite.

Ponekad vas Bog mora udaljkti od buke, mnoštva i oslonca na ljude kako bi vas doveo na mjesto gdje ćete biti sami s njim. Daniel je bio star, iscrpljen i žalostan, ali nije pobjegao od Boga; postio je, molio se i čekao. A upravo tu, u samoći, Bog mu je otvorio oči za stvarnost koju ljudske oči ne mogu vidjeti. Nemojte se zato bojati samoće kada vas Bog u nju povede. Možda vam oduzima buku da biste čuli njegov glas; možda vas odvaja od ljudi da biste ponovo naučili kako vam je on dovoljan. Ne tražite uvijek snagu u gomili. Uzmite Riječ Božiju, zatvorite vrata, ostanite sami pred njim i dopustite da vas njegova prisutnost slomi, ponizi i ponovo podigne. Jer vrijedi biti sam sa Bogom.

Jedan od najljepših trenutaka iz Danielovog života jeste onaj kada mu Gabrijel kaže: „Kad si se počeo moliti, iziđe Božja riječ.“ Daniel je još uvijek molio, još nije vidio ništa, još nije znao šta će Bog učiniti — ali odgovor je već bio na putu. To je snažan lijek protiv naše nestrpljivosti. Mi često mislimo da Bog šuti zato što ne vidimo da se nešto događa; ali Daniel nas podsjeća da se Božije djelovanje ne mjeri onim što naše oči trenutno mogu vidjeti. Nebo može biti u pokretu dok zemlja izgleda potpuno nepomično. Zato molite. Ustrajte. Čekajte. Ne mjerite Božiju vjernost brzinom kojom dobivate ono što tražite. Bog nije spor zato što je ravnodušan; on djeluje u savršenom skladu sa svojim planom.

Daniel nas uči kako izgleda prava molitva: ne dolazi pred Boga da bi opravdao sebe, ublažio svoj grijeh ili prebacio krivicu na okolnosti, nego spušta glavu i priznaje: „Mi smo sagriješili.“ On ne pokušava uvjeriti Boga da je narod zaslužio bolje; priznaje da je Bog pravedan, a da su oni krivi. Ali upravo tu, na mjestu potpune iskrenosti, počinje nada — jer Daniel ne završava u očaju zbog vlastitog grijeha, nego se hvata za Božije milosrđe. To je put kojim i mi moramo ići: ne dolazimo Bogu zato što možemo pokazati nešto dobro u sebi, nego zato što je on dobar, vjeran i milostiv. Kada prestanemo braniti sebe, počinjemo veličati njegovu milost. Ne tražimo izgovore već utočište u Bogu.

Postoji nešto izuzetno u Danielovoj molitvi: ona nije bila površna. Daniel je znao da postoje stvari koje čovjek ne može riješiti vlastitom snagom, pa je svoje lice upravio prema Bogu. Tu se nalazi prava snaga molitve — ne u ljepoti naših rečenica, nego u veličini onoga kome dolazimo. Možemo biti zauzeti, obrazovani, sposobni i snažni, a ipak živjeti kao da sve zavisi od nas; Daniel nas poziva na suprotno. On nas uči da čovjek koji klekne pred Bogom priznaje: „Gospodine, bez tebe ne mogu.“ Zato neka naša molitva ne bude samo dodatak našem životu, nego mjesto gdje se naš život ponovo usmjerava prema Bogu. Ako želimo vidjeti kako Bog djeluje kroz nas, moramo naučiti da najprije budemo ljudi koji ozbiljno dolaze pred njega.

Aleksandar Veliki je osvojio gotovo cijeli poznati svijet, ali kada je postao velik, njegov se rog slomio. To je jedna od najvećih lekcija ovog teksta: čovjek može osvojiti svijet, ali ipak ne može sačuvati vlastiti život. Moć, slava, sposobnost, novac, uticaj i ljudska veličina imaju granicu koju nijedan čovjek ne može pomjeriti. Aleksandar je mogao pokoriti narode, ali nije mogao pobijediti smrt. Zato ne živite kao da je vaš život vaš posjed. Sve što imate primili ste od Boga i sve što imate jednoga dana ćete mu vratiti. Prava veličina nije u tome koliko možete osvojiti, nego koliko ste spremni pokloniti se onome koji je iznad svih kraljeva. Ne tražite život koji će vas učiniti velikim pred ljudima; tražite život koji će biti velik pred Bogom.