Izaijino iskustvo u 6. poglavlju otkriva nepromjenjivi redoslijed Božijeg djelovanja: prvo dolazi vizija svetoga Boga, zatim slom čovjekove samopravednosti, potom očišćenje milošću, i tek onda poslanje. Dok serafi ne prestaju vikati „Svet, svet, svet“, Izaija shvata da susret s Bogom nikada ne ostavlja čovjeka ravnodušnim — ili će nas preobraziti ili ćemo pobjeći. Ali Bog ne razotkriva grijeh da bi nas odbacio, nego da bi nas očistio; ne pokazuje našu nečistoću da bi nas ušutkao, nego da bi nas osposobio. Tek kada se usne dotaknu “ugljenom sa oltara”, srce biva oslobođeno, a uši sposobne da čuju Božiji glas. Ovo je ohrabrenje Crkvi: Bog i danas traži ljude koje može poslati, ali uvijek šalje samo one koje je prethodno učinio poniznim i koje je očistio. Svetost ne ubija poziv — ona ga rađa.