Daniel je vidio ono što će se dogoditi na kraju, ali rezultat tog viđenja nije bila oholost zbog posjedovanja posebnog znanja, nego drhtanje pred Bogom. To je prava svrha proročanstva: ne da nas učini stručnjacima za posljednja vremena, nego ljudima koji ozbiljnije žive pred Bogom. Ako saznanje o Kristovom dolasku, o sudu i o vječnom Kraljevstvu u nama ne proizvodi svetost, poniznost, budnost i vjernost, onda smo možda naučili proročanstvo, ali nismo razumjeli njegovu svrhu. Bog nam ne pokazuje kraj da bismo se prepirali oko datuma i imena, nego da bismo danas živjeli kao ljudi koji znaju kome pripada budućnost. Zato ne dopustite da vas proučavanje proročanstva učini samo informisanijima; dopustite da vas učini svetijima, budnijima i spremnijima za Krista.

Ovo je možda jedna od najvažnijih poruka Danielove vizije za vjernika: ne smijemo suditi o konačnom ishodu prema onome što trenutno vidimo. Daniel je vidio rog koji „vojuje sa svecima i nadvladava ih“. Dakle, Božiji narod može zaista biti pritisnut, progonjen i prividno poražen. Ali onda dolazi rečenica koja mijenja cijelu sliku: „dok nije došao Vječni“. To je trenutak kada ljudska sila prestaje, a Božija presuda dolazi. Neprijatelj može imati svoj čas, ali ne može imati posljednju riječ. Može govoriti drsko, može progoniti svete, može zadobiti vlast nad narodima — ali njegovo kraljevstvo već ima određen kraj. Zato, ako danas patite, ako vam se čini da zlo napreduje, ako vam izgleda da istina gubi, nemojte zaključivati da je Bog izgubio kontrolu. Prijestolje nije prazno. Vječni još uvijek vlada. Zato ostanite vjerni. Ne odustajte. Ne mijenjajte istinu zato što je svijet trenutno jači. Vaš Kralj ne dolazi da pokuša pobijediti — on dolazi kao onaj kojem pobjeda već pripada.

Ljudska vlast nije konačna vlast. Čovjek želi vladati, želi odlučivati, želi biti svoj gospodar, ali Daniel nam pokazuje da iznad svih ljudskih prijestolja postoji jedno prijestolje na kojem sjedi Vječni. I zato pitanje nije: „Hoće li Krist jednoga dana vladati?“ Pitanje je: „Hoćete li mu se pokloniti sada?“ Jer Krist neće doći da pregovara sa svijetom o tome ko će biti Kralj. On dolazi kao Kralj kojem pripada sva vlast. Njegov dolazak neće biti referendum. Njegova vladavina neće zavisiti od ljudskog odobrenja. Zato je današnji dan vrijeme da se srce pokori Kristu. Ako mu se danas opirete, živite protiv stvarnosti; ako mu se danas poklonite, živite u skladu s onim što će jednoga dana biti potpuno očigledno cijelom svijetu. Krist će vladati. Pitanje nije hoće li on biti Kralj, nego da li ga iščekujete radosno kao takvog?

Svijet oko nas izgleda snažno, glasno i moćno, ali Daniel nam pokazuje njegovu pravu prirodu: iza sjaja kraljevstava kriju se nemir, nasilje, oholost i pobuna protiv Boga. „Četiri nebeska vjetra“ uzburkavaju “more” naroda, ideologija i ljudskih glasova, a mi živimo upravo usred tog “mora”. Zato najveća opasnost za one koji pripadaju Bogu nije samo ono što se događa oko njega, nego ono što dopušta da se događa u njemu. Ako ne budemo oblikovani Božijom riječju, oblikovat će nas propaganda, duh vremena i mišljenje mase. Ne trebamo panično nagađati kada će Krist doći; trebamo biti vjerni dok čekamo. Svijet može biti uzburkan, kraljevstva mogu nastajati i nestajati, ali Božija riječ ostaje čvrsta. Neka vam se um ne prilagođava buci svijeta, nego neka bude ispunjen istinom Božije riječi.

Ljudi gledaju na kraljevstva, moć, vojsku, bogatstvo i tehnološki napredak i lako pomisle: „Ovo je snaga.“ Ali Bog je Danielu pokazao ono što ljudsko oko često ne vidi. Nabukodonozor je vidio veličanstven kip; Daniel je vidio zvijeri. To je razlika između ljudskog i Božijeg pogleda na istoriju. Ono što izgleda veliko, moćno i nepobjedivo može pred Bogom biti samo prolazna zvijer kojoj je određen kraj. Zato nemojte svoju nadu vezati za kraljevstva ovoga svijeta. Ne divite se njihovoj veličini toliko da zaboravite njihovu prolaznost. Bog nije iznenađen ni zbunjen tokom istorije. On je ne posmatra kao gledalac; On njome upravlja. I kada svijet izgleda kao da izmiče kontroli, vjernik može stajati čvrsto, jer iza svih “zvijeri” istorije stoji Bog koji zna njihov početak, njihovu granicu i njihov kraj.

Daniel je živio u svijetu u kojem su ga ljudi pažljivo posmatrali, ne zato što su željeli naučiti od njega, nego zato što su željeli pronaći razlog da ga unište. I ipak nisu mogli pronaći ništa: „Nije mu se mogla dokazati nikakva krivnja ili mana.“ Kakvo svjedočanstvo! Daniel nije bio bezgrešan čovjek, ali je bio vjeran čovjek. Njegov život nije davao neprijateljima stvarno uporište za optužbu. To nas treba probuditi: naša vjera nije samo ono što govorimo nedjeljom; ona se vidi u načinu na koji radimo, govorimo, postupamo i živimo kada nas niko ne posmatra. Ne možemo spriječiti ljude da lažu o nama, ali možemo živjeti tako da njihove laži nemaju temelja. Svijet možda neće uvijek nagraditi takvu vjernost, ali Bog je vidi.

Baltazar nije bio čovjek koji nije znao za Boga; on je znao, ali se nije ponizio u srcu. Znao je šta se dogodilo Nabukodonozoru, znao je da Bog daje kraljevstva kome hoće i znao je da se čovjek ne može uzvisiti pred Svevišnjim — pa je ipak svjesno krenuo suprotnim putem. To je ozbiljno upozorenje i nama: nije dovoljno čuti Božiju riječ, poznavati Pismo ili znati šta je ispravno; pitanje je hoćemo li se pred tom istinom poniziti. Baltazar je imao dovoljno svjetla, ali je odbio hodati u njemu. Zato Daniel nije rekao da mu nedostaje još informacija, nego: „I ti, njegov sin Baltazar, nisi ponizio svojega srca, premda si sve to znao”. Čovjek može imati mnogo znanja o Bogu, a ipak živjeti kao da Bog nema nikakvo pravo nad njegovim životom. Zato danas nemojte samo pitati: „Šta još trebam naučiti?“ Pitajte: „Šta već znam da Bog traži od mene, a još uvijek odbijam učiniti?“ Jer istina nije dana samo da napuni naš um, nego da slomi naš ponos, probudi naše srce i dovede nas Kristu.

Baltazar je imao priliku vidjeti šta se dogodilo njegovom prethodniku, Nabukodonozoru, ali nije ponizio svoje srce. Zato je njegova tragedija još ozbiljnija: nije propao zato što nije imao dovoljno upozorenja, nego zato što je upozorenje odbio. I upravo tu Danielovo poglavlje postaje veoma lično za nas. Bog je strpljiv, ali njegovo strpljenje nije odobravanje našeg grijeha. Nemojte čekati da vas život slomi da biste priznali ono što vam Božija riječ već danas govori. Ne čekajte “rukopis na zidu“. Ako vas Bog danas poziva na pokajanje, pokajte se danas. Ako vas poziva da odbacite ponos, odbacite ga danas. Ako vam pokazuje grijeh koji čuvate, ne pokušavajte ga opravdati. Daniel je stajao pred kraljem i rekao istinu, jer je istina mnogo dragocjenija od ljudskog odobravanja.

Nabukodonozor je imao sve što čovjek može poželjeti — vlast, slavu, bogatstvo i kraljevstvo koje je izgledalo nepokolebljivo. Ali njegov najveći problem nije bio ono što je imao, nego što je počeo vjerovati da je sve to izgradio sam. „Nije li to Babilon veliki, što ga ja sazidah...?“ Tako ponos uvijek govori: ja sam izgradio, ja sam postigao, ja sam zaslužan. Ali Bog ga je morao srušiti da bi mu pokazao istinu: čovjek nije gospodar svoga života; Bog je. I upravo je u tome velika milost Božija — ponekad nam Bog mora uzeti ono čime se hvalimo da bi nam vratio ono što smo izgubili, a to je ispravan pogled prema njemu. Nabukodonozor je izgubio razum dok je gledao samo sebe, a razum mu se vratio kada je podigao oči prema nebu. Zato se ne bojte ako Bog ruši nešto na šta ste se oslanjali; možda ne ruši vaš život, nego vaš ponos. Ne gradite svoje malo carstvo da bi ljudi vidjeli koliko ste veliki. Gradite ljude, služite Kristu i neka vaša najveća radost bude da Bog bude velik u vašem životu.

Nabukodonozor je mislio da njegova veličina doseže do neba, ali Bog mu kroz san pokazuje nešto što svako pokoljenje mora naučiti: najmoćniji čovjek na zemlji još uvijek je samo čovjek, a iznad njega je Svevišnji Bog. Kraljevstva se dižu i padaju, vladari dolaze i odlaze, društva se mijenjaju, ali Božija vlast ne prestaje ni na trenutak. Zato se ne bojte kada gledate svijet koji izgleda kao da izmiče kontroli. Ono što nama izgleda kao haos, Bogu nije izvan upravljanja. Ali ova istina nije samo utjeha nego i poziv na poniznost: ako Bog postavlja i uklanja vladare, onda nijedan čovjek nema razloga da se uzdiže, a nijedan vjernik nema razloga da očajava. Naš Bog nije izgubio prijestolje. On vlada.