Izaija 5 i 6 zajedno nas vode od tame suda do svjetlosti prave nade: kada se sve na zemlji ruši, Bog i dalje sjedi na prijestolju. Sud nad Božijim narodom u 5. poglavlju pokazuje da Bog ne pravi kompromis s grijehom, čak ni kada je riječ o njegovom vlastitom narodu; ali upravo zato je vizija iz 6. poglavlja toliko ohrabrujuća — jer nakon „jao“ dolazi pogled u nebo. Kralj Uzija je mrtav, nacionalna slava blijedi, ali pravi Kralj nije sišao s prijestolja. Ovo je poziv vjeri da se ne hrani okolnostima nego slavom Boga koji je visok i uzvišen, svet i suveren. Kada Crkva ponovo vidi Boga onakvim kakav jeste — ne umanjenog, ne sentimentalnog, nego uzvišenog i svetog — tada se rađa poniznost, hrabrost i nada. Bog koji sudi grijeh isti je Bog koji poziva čovjeka sebi; i upravo u toj svetoj ozbiljnosti leži naša utjeha, jer svijet nije prepušten haosu, nego ga vodi Bog koji još uvijek vlada.