Svjesno učinjeno zlo ostavlja na duši teške rane.

U mnogim sredinama, pa i u nas, u novije se doba obilježava 27. siječnja, datum na koji su 1945. godine osloboditelji zaustavili ubilačku svakodnevicu nacističkog logora Auschwitza, simbola najmasovnijeg povijesnog istrebljivačkog pohoda na Židove, poznatoga kao Holokaust. Tijekom četiriju godina njegova trajanja, nacisti i njihovi suradnici iz više okupiranih europskih naroda na najokrutnije načine okupljali su i usmrtili šest milijuna Židova: djece, žena i muškaraca.

Ključ uspjeha da istovremeno možemo biti u svijetu, ali ne u svijetu, krije se u našim svakodnevnim trenucima smiraja, odmaka, poniranja u nutrinu, po mogućnosti s Božjom riječi. Koliko možeš: pet minuta, petnaest minuta, sat vremena. To su trenuci našeg vraćanja na tvorničke postavke.

Bog je uvijek vjeran.

Gdje je više ljubavi, tu je manje straha! Prema evanđelju, u ljubavi je i najveća sigurnost.

Slavlje euharistije nadilazi i prostor i vrijeme, stvara jedinstvo nebeskoga i zemaljskoga.

Svaki dan, sa svim što jest, dobar jer je Božji neprocjenjiv dar, jer tek u njega stane život, jer je moj i tvoj i jedini izvjestan koji imamo i koji živimo.

Nada je budnost, spremnost, raspoloživost, hrabrost. Ona traži izložiti se svijetu, ali nije nasilna prema nikome. Nju obilježava blagost prema drugima, budući da je usko vezana uz krepost ljubavi.

Vrijednost obiteljskog ručka više je od jela i pića. Zato, vratimo slavlja i zajednička okupljanja u naše obiteljske domove i doživjet ćemo čudo pretvaranja osamljenosti u zajedništvo, otuđenosti u bliskost, svađe u pomirenje, zavisti u radost, mržnje u ljubav, egoizma u solidarnost, ravnodušnosti u suosjećajnost.

Evanđelje ne pripovijeda kako se nešto dogodilo, nego kako će biti. Stoga nam je govoriti o znamenu, a ne o čudu u Kani Galilejskoj. Znamen je nešto više, nadilazi pojavnost, čin. Isus u Kani nije riješio samo neki nedostatak nego je donio puninu, izobilje.