Očima srca i uma Franjo je vidio ljepotu odnosno ljubav Božju.

Negativan sud odvaja nas od ljudi. On zatvara njihova srca za nas i naše srce za njih. Pretjerana kritičnost prema drugima jedna je od glavnih zamjerki duhovnog rasta.

Bit kršćanske egzistencije je uzeti svoj križ i krenuti za Isusom Kristom, vjeru pokazivati djelima prema drugima, životom s drugima, a ne površnim proklamiranjima i manifestiranjima vlastite religioznosti, nabacivanje zakonskih i moralnih načela drugima.

Možemo li zaista čuti Božji glas ako se bojimo ući u prazninu?

Ljubav je jača kada je živim i dijelim s drugima.

Razmišljanje nas vodi ususret blagdanu Svetog Franje.

Naše je samo ono što smo drugima dali.

Život koji nam je darovan je kruh, katkada tvrđi, katkada mekši. Do nas je kako ćemo postupati se njim, učiniti ga jestivim, hranjivim i za sebe i za druge. Kako ćemo ga učiniti vrijednim življenja. I pamćenja.

Pomozimo prirodi i Bogu da se sve vrati u svoju normalu.

Otvoriti se riječi nevidljivoga Boga. Pustiti njegovu riječ, a s njom i njega u svoju nutrinu, hraniti njome svoj duh, opažati u njezinu svijetlu svijet i sebe i razriješiti jezik. Biti nesputan. Slobodan. Otvoren. I u istom trenutku iskusiti prihvaćenost. Preduvjet je kao i u Markovu tekstu o gluhom mucavcu: u tom da se odvojim od mase, da začepimo svoje uši za buku svijeta i da iz najveće blizine, osobno, odgovorim ovom vrlo osobnom pozivu s neba: Efata! Otvori se!