Iako je glotonim hrvatski potvrđen barem od 13.  st. (npr. u Vinodolskom zakoniku i Istarskom razvodu) te iako Hrvati imaju bogatu književnu baštinu, samobitnost se hrvatskoga jezika, kao jedna od ključnih odrednica hrvatskog identiteta, niječe ili relativizira već gotovo dva stoljeća. Isprva su razlog tomu bile pogrešne teze rane slavistike, a od sredine 19. st. te su teze postale pseudoznanstvenim temeljem posezanja susjednih naroda za hrvatskom jezičnom, književnom i kulturnom baštinom. Tako su srpski filolozi još od Vuka Stefanovića Karadžića u srpski jezični korpus nastojali uklopiti sve štokavce, neki i barem dio čakavaca, a dio je slovenskih filologa još od Jerneja Kopitara kajkavsko narječje držao sastavnicom slovenskoga jezika. Zbog bogate je književne baštine srpskim posezanjima najizloženije dubrovačko područje, a slična posezanje događaju se i sa bokeljskim i svebarskim odvjetkom hrvatske jezične kulture i književnosti. O toj temi u današnjoj emisiji razgovaramo dr. sc. Domagojem Vidovićem.Epizoda je premijerno emitirana 18. ožujka 2025. na HR3.