Put pravednosti

Da bismo poželjeli spasenje, Bog prvo u naše srce mora staviti želju za tim. Ali na osnovu čega dolazi takva želja? Samo na osnovu istine i znanja.

Ne možemo se osloniti na bilo koju filozofiju, ali se možemo sasvim pouzdati u Boga. Božija riječ nam u mnogim svojim dijelovima ističe veliku snagu vjere. Ali šta je zapravo vjera? Povjerenje, uvjerenje, sigurnost. Da li ste vi sigurni u svoje odgovore?

Bog je oduvijek birao najneznatnije ljude za svoje najveće poslove. Izgovori, izgovori. Svi se izgovaramo. Ali kad treba da odgovorimo na Božiji poziv, bolje da ih se odreknemo i odazovemo se vjerom.

Bog ima za svakog od nas poseban posao. Svakog od nas je istvorio u tom smislu, da bismo mogli ispuniti ta očekivanja. Dakle, kada Bog jasno kaže šta je naumio za nas mi najčešće stvorimo gard, grudobran, neku prepreku koja nas odvaja od vjere. Kako prevazići sve to?

“…3, 2, 1. Polijećemo!” Signal sa radio prijemnika je zvučao normalan.  Ali ako se pusti snimak NASA-e primjetićete nešto neobično. 73 sekunde prije polijetanja čuje se neplanirani komentar ''O-oh'' - i onda tišina.

Kada čitamo poznate priče u Svetom pismu, vidimo kako Bog moćno djeluje u životima pojedinaca. Ponekad su u pitanju prave tragedije koje nam daju do znanja da je Bog prisutan i da djeluje. Ali nije uvijek tako. Sjetimo se Mojsija, proroka Ilije pa čak i apostola Petra. Svako od njih je na neki način doživio isto što i mi. Imali su iste porive, potrebe i osjećanja. Imali su mnogo pitanja oko jasnih uputstava koja su dobili od samog Boga. Nije nesvakidašnje da svako od nas prolazi kroz periode sumnji i nedoumica. Ono što ne smijemo dozvoliti jeste da ti trenuci postanu kamenje spoticanja našoj vjeri.

Ništa nije tako uznemirujuće kao nesigurnost. Naš možda najveći strah je strah od nepoznatog. Ima stvari u životu koje nam nisu poznate, ali nas ne brinu. Recimo ne marimo previše za to kako će vrijeme biti sutra ili kakvi su sportski rezultati. Nismo sigurni ni šta mnogi ljudi misle o nama. I to nas se previše ne tiče. Ali, jedna oblast života se tiče onog najvažnijeg. Gdje ću provesti vječnost? E, to je već pitanje moje vječne sigurnosti. Kako da u ovome budem siguran?

Prije nekog vremena jedan časupis je objavio zanimljivo istraživanje. Pisali su da čak preko 80% radnika nije zadovoljno svojim poslom, a sve zbog nedostatka smisla i ciljeva na duže staze. To je, rekli su, bio glavni razlog njihovog velikog nezadovoljstva. Istraživanje ističe koliko je sigurnost važna u svim našim potrebama. Isto je i sa duhovnim potrebama. Imate li pravu ravnotežu između istina iz Svetog pisma i svog emotivnog života?

Ako je Bog sve stvorio - ko je stvorio Boga? Odlično pitanje. Da vidimo možemo li pronaći dobar odgovor.

Pred samo raspeće, dok je objedovao poslednji put sa svojim učenicima, Isus je na simboličan način objasnio svoju misiju i poslanje. Učinio je to kroz hljeb i vino, kroz čin koji danas zovemo Večerom Gospodnjom. Tako je potvrdio novi dogovor između Boga i čovjeka: križ na kojem je umro, ozvaničio je moćni početak tog dogovora, tog novog saveza.

Prije par godina pročitao sam knjigu o grupi ljudi koji su za vrijeme drugog svjetskog rata radili u jednom zarobljeničkom logoru. Bilo im je naređeno da prenose kamenja s jednog kraja na drugi. I tako u beskraj. Besmisleni posao se ponavljao iz dana u dan. Mnogi su rađe pristajali da ih ubiju nego da rade ovaku besmislicu. Ovo je ekstremni primjer za ozbiljno pravilo koje glasi da bi ljudi preživjeli potreban im je osjećaj svrhe i značaja. Gdje se nalazi naša nada?