U očima svijeta ljubav može izgledati kao mržnja. Ponekad su stvari koje prepoznajemo kao ljubav zapravo primjeri izrazite mržnje prema dušama naše porodice. Da li bismo radije uživali u kontaktu sa našom djecom nego što bi u njihovim dušama budili želju za životom za vječne svrhe - čak i ako ih ta želja izazove da žive na drugoj strani svijeta? Šta bi nam donijelo više radosti: svjetski uspjeh naše djece, koja teže za bogatstvom, ili život potpuno prepušten Jedinom koji ima najbolje za naše vrijeme i vječnost? Nismo li tako potvrdili da nas nije briga za izgubljene živote onih za koje tvrdimo da ih najviše volimo? Jesmo li stvarno u redu sami sa sobom i svojim potomcima koji žele "svoj san", a koji nema nikakav uticaj na vječnost?