U Enesovoj knjizi rijeke su živa bića, imaju dušu, razum, ali su i dalje sposobne za čuda. Podsjeća nas da je Lašva bila zlatonosna, da je Bila nekada bila "obećana ribarima", da je zbog Jasenice zauvijek pripao svijetu riba i rijeka, opisuje kako Ugar "provrije" u predvečerje, kako se mijenja od naizgled beživotne rijeke do ostvarenja najvećeg ribarskog sna, tuguje za mahovinastim ćilimima donjeg toga Ilomske, jedinstvene vlašićke rijeke koja je svima "na oči" nestala...