Dušica Zeko bila je trudna kada se njezin Vukovar našao na udaru velikosrpske agresije. Iako je njezin suprug Niko navaljivao da napusti grad, ona to nije htjela. Htjela je ostati i tako je i bilo. Napadi su bili sve žešći, njezin Niko na prvoj crti, a ona je išla na posao u vukovarsku bolnicu gdje je radila u administraciji. U bolnici je bilo pakleno. Jako teško, ali Dušica nije odustajala. U jednom trenutku osjetila je bolove u trbuhu i smjestili su je s trudnicama u atomsko sklonište. Rodila je 8.11. malenu Antoniju. Iako je bila nedonošće veselo je mahala rukicama kada ju je Niko došao vidjeti s prve crte. Odmah se vratio počasiti suborce iako je pred pad grada bilo teško naći bilo što čime bi se počastili. Radost Dušice i Nike nije dugo trajala, idućeg dana bolnica je kao i mnogo puta do tad bila meta napada. Jedna granata pogodila je agregat koji je prestao raditi i bolnica je ostala bez struje. Prestao je raditi i inkubator u kojem je bila Antonija. Nažalost anđeo nije preživio. Antonija je tako vjerojatno najmlađa rođena žrtva Domovinskog rata. Imala je tek 1 dan. Dušica i Niko probojem su se iz Vukovara domogli slobode. Prekrasnim ljudima u progonstvu se rodio sin Dino koji je danas hrvatski vojnik.