Mario Filipi je izuzetno važan svjedok Domovinskog rata – putem fotografija i reportaža, u najtežim trenucima, prenosio je svu brutalnost i ljudsku patnju tog vremena. Njegovo fotografiranje prognanika i bojišnica Slavonije kao i njegov osobni žrtveni put, duboko su zabilježeni i nikad ne smiju biti zaboravljeni.

Karizma, smirenost i neviđena hrabrost, a najviše skromnost ovog čovjeka, kojeg ste možda već upoznali kroz serijal Heroji Vukovara, garantiraju jedan od najgledanijih podcasta Gdje si bio ‘91? U njemu ćete upoznati Vlatka kao osobu, mladića koji je već prije rata od kolega u Borovo Commerceu gdje je radio “označen” zbog hrvatstva koja je gajio od malena. Kada je počeo rat taj 28-godišnjak, fizički iznimno spreman zbog sporta kojim se bavio, stao je u obranu svojeg Borova naselja sa Zadrom, Josićima, Živkovićem i drugim herojima s kojima je kroz 3 mjeseca bitke dijelio dobro i zlo. A bilo je više zla. Pogibije i ranjavanja bile su svakodnevica, a ono bratovo najviše ga je pogodilo. Meni kao povjesničaru bilo je pravo zadovoljstvo napokon ugostiti nekog tko je branio Borovo Naselje iz pravca Borova Sela, a Vlatko je to činio do zadnjeg, dan i pol nakon okupacije Vukovara, nakon filmske bitke za Pejton, predao se sa suborcima i završio u Stajićevu i na kraju Mitrovici iz koje je izišao nakon 9 mjeseci zarobljeništva.

Legenda obrane Bjelovara, Bilogore i dobrog dijela Slavonije. Ipak njegova priča počinje već 1989. kada u Bjelovaru u kojeg je kao dijete doselio iz duvanjskog kraja osniva u ilegali HDZ. Operativac kakvog je nova vlast 1990. samo poželjeti mogla okupio je domoljube svojeg kraja koji su zajedno s njim u ljeto 1990. postali pripadnici Prvog hrvatskog redarstvenika u kojem je on bio zapovjednik voda. Već tada, početkom „balvan revolucije“ sudjeluje u prvim akcijama kada u središtu Zagreba sudjeluje u razoružavanju saveznih organa vlasti. Vrlo, vrlo škakljivi dani uslijedili su i na jesen kada stiže prvi kontingent kalašnjikova iz Mađarske u bjelovarsku općinu. Oružje se u ilegali dijelio pouzdanicima HDZ-a, ali je pokazalo se među njima bilo i nepouzdanih koji su „otkucali“ Jozu no on je uspješno izbjegao uhićenje kakvo su doživjeli njegovi suradnici iz virovitičkog kraja. Već tada, u siječnju ’91. on u centru za obuku Kukavica koji će uskoro biti baza specijalne policije „Omege“ obučava domoljube koji bi u slučaju rata bili voljni stati u obranu svojih domova. Uskoro se pokazala potreba za osnutkom specijalne policije „Omege“ koja je bila temelj obrane tog dijela Hrvatske. U toj postrojbi Jozo je bio pomoćnik zapovjednika, a nakon od travnja 1991. i zapovjednik satnije. U tom periodu intenzivne obuke Jozo je bio zadužen za vojnu izobrazbu s postupanjem specijalaca u napadu i borbu protiv diverzantsko-terorističkih grupa. Neće proći puno, a njegovi će dečki trebati stečeno znanje pokazivati u praksi. Ljeto je proteklo u znaku „pokazivanja zubi“, a Jozo ih je bome znao pokazati ne samo teroristima već i JNA. Početak otvorenog ratnog sukoba – 17. kolovoza 1991. Jozo sa svojom satnijom sprečava okupaciju Grubišnog polja, a 19. kolovoza odlazi u pomoć Pakracu. Nakon tog dana više ništa neće biti isto, akcije će se redati dan za danom. Kroz podcast smo se osvrnuli na najbitnije – Doljani (kraj Daruvara), Ivanovo Selo (kraj Grubišnog Polja) i osobito Kusonje (kraj Pakraca) u kojima je Jozo vodio akciju proboja prema dečkima opkoljenima u kući broj 55. Osvajanjem vojarne u Doljanima sredinom rujna „Omege“ dobivaju vjetar „leđa“ i onda dolazi 29. rujna 1991. – u bitci za Barutanu kraj Bjelovara život gubi Ivan Trogrlić, Jozin brat, a umalo i sam Jozo koji je doživio iskustvo kliničke smrti. Slijedile su oslobodilačke operacije u kojima Jozo i ekipa tjeraju „bandu“ s Bilogore. Nakon toga, kao Tuđmanov pouzdanik i prijatelj Jozo je dobio nove odgovorne dužnosti, a kraj rata dočekao je kao djelatnik Sigurnosno informativne službe te posjedilo s nama uspomene iz „Bljeska“ i „Oluje“.

Davor je kao ročnik pobjegao iz JNA, vratio se kući u Donju Motičinu i ekspresno krenuo za Vukovar kao najmlađi od 15 dragovoljaca iz tog sela kraj Našica. Ako gledamo omjer dragovoljaca Vukovara u odnosu na broj stanovnika među svim mjestima u Hrvatskoj (izvan vukovarske općine) Donja Motičina je rekorder! Uglavnom Keks završava u Borovu naselju na legendarnoj „trokatnici“ te sudjeluje u obrani Borova naselja na području Stare Banijske (danas Petrinjska). Rame uz rame s herojima Domovinskog rata poput Roberta Zadre stasao je u pravog vojnika. Kada se približio kraj - 17. studenog uvečer odlučio se na proboj no tek što je krenula njegova je grupa dočekana u zasjedi – trojica poginulih kolega i novo preispitivanje što učiniti. Cijeli 18.11. (koji mu je ujedno bio 20. rođendan) borio se oko Auto Willa da bi 19. uvečer s Voloderom, braćom Josić i ostatkom ekipe otišao u Borovo Commerce na predaju. Slijedio je 270 dana dug put prepun bezbroj psihičkih i fizičkih maltretiranja na najokrutnije načine… Stajićevo, Niš, pa Valjevo gdje je bio smješten u civilnom zatvoru! Nakon razmjene i oporavka pristupio je 3. gardijskoj brigadi, pronašao ljubav svog života i 18.11.1995. za nju se oženio.

odcast koji sam odjavio sa suzama u očima i knedlom u grlu, jedva. Jer u tri sata gospođa Ljerka Perešin ispričala je nevjerojatnu priču o ljubavi, ratu, vjeri i dala nam svima veliku životnu lekciju. Naravno naglasak je bio na njezinom suprugu Rudolfu Perešinu, jednom od najvećih heroja Domovinskog rata. Osobito smo se dotakli podviga koji je 25. listopada 1991. smjestio među najvažnije datume novije hrvatske povijesti. Taj prelet zrakoplovom iz JNA ima puno aspekata, a u podcastu je Ljerka ispričala onaj osobni aspekt, aspekt žene za koju je Rudi rekao da je u preletu bila njegov kopilot. Da ne duljim... Pogledajte podcast i oduševite se prekrasnom gospođom Ljerkom i njezinim svjedočanstvom nakon kojeg mi je dugo, dugo srce snažnije lupalo.

Srđan Fot, jedan od onih prašinara na čijim je leđima '91. obranjen Turanj - mitsko mjesto obrane Karlovca. Jako se veselim ovakvom gostu kojem sam se dugo nadao. Srđan je '91. imao 20 godina, pobjegao je iz JNA i to s albanske granice i u ljeto se uključio u 110. brigadu u kojoj je postao pripadnik 2. satnije 1. bojne - legendarnih "Wolfova". Vremena za prilagodbu bilo je malo, a karlovački gradski dečko, nekad punker i skins preko noći je morao odrasti. Tu 1991. proveo je na položajima preko Slunjskih Brda do Turnja, Logorišta i Husja. Iduće 1992. postaje pripadnik interventne satnije 110. brigade, s njom prolazi niz izazova, a onaj "najslađi" 1995. operaciju "Oluja" odradio je u postrojbama MUP-a.

U novoj epizodi podcasta gostuje nam Stipe Nimac. Da, napokon ZDRUG! Iz rodnih Lišana Ostrovičkih Stipe je kao mladić otišao u ljeto 1990. u Zagreb gdje je prošao tečaj Prvi hrvatski redarstvenik. Iako je trebao postati pripadnik ATJ Lučko, sudbina je htjela da nakon tečaja bude raspoređen u Jedinicu za posebne namjene Tuškanac. Zadaci osiguranja, kaže, nisu ga pretjerano interesirali kada je počeo rat. Zato odlazi na Sljeme gdje je čuo da ekipu okuplja legionar Gotovina. Odmah po dolasku na Sljeme pokret na ratište. Vatreno krštenje Stipe je imao na Hrvatskoj Kostajnici, a zatim na novogradiškom bojištu, a u jesen 1991. postaje zapovjednik u novooformljenoj 1. bojni "Tigrova" - najprije voda, a zatim i satnije. Zapadna Slavonija bila je teška i surova, ginulo se svaki dan, a u tom paklu Stipe je pronašao i Jelenu - ljubav svog života. Tada "Tigricu", a danas ženu s kojom ima četvero djece, a danas su već baka i dida! S "Tigrovima" je Stipe prošao i jug uzduž i poprijeko sudjelujući u nizu akcija oslobađanja odnosno deblokade Dubrovnika. Slijedila je 1993. i surovi Velebit, a nakon toga odlazak u 8. lakojurišnu brigadu s kojom se borio na karlovačkom i hercegovačkom bojištu (na Buni). Napokon kada je 1994. osnovan 1. hrvatski gardijski zdrug Stipe u njemu postaje zamjenik zapovjednika 1. bojne, a kasnije i zapovjednik. Operacije i tereni nizali su se od "Cincara" preko "Zime-94", "Skokova" i "Bljeska" do "Oluje" i "Maestrala". Puuuuno toga je prošao ovaj prekaljeni ratnik i veselim se ovom podcastu.

Borna

Stjepan Domjanić, jedan od najzaslužnijih za uspješno oslobađanje Banovine u Domovinskom ratu. Upravo će Oluja, u kojoj je na glavnom pravcu napada u juriš poveo 2. gardijsku brigadu "Gromove", biti centralna tema ovog podcasta. Dok ga slušam zapravo mi je nevjerojatno da takvog časnika Hrvatska u ratu nije više iskoristila. Stjepan je 1991. ušao u povijest kao prvi oficir koji je prešao iz JNA u slovensku vojsku i to večer prije početka rata u Sloveniji. Nakon uspješne obrane dežele, red je bio i na obranu njegove domovine kojoj se još u proljeće '91. stavio na raspolaganje čekajući poziv koji nikako nije stizao. No kad neće brdo Muhamedu.. Otišao Stjepan na front u Osijek i došao kao naručen. Postavljen je za zapovjednika 2. bojne 130. brigade koja je bila zadužena za obranu Ivanovca. Nakon što je taj zadatak uspješno obavljen Stjepan je otišao u Zagreb gdje je radio na Hrvatskom vojnom učilištu. Ondje su ga prepoznali časnici iz 2. gardijske brigade i pozvali u Gromove. Bila je to win-win situacija. U Oluji je kao desna ruka zapovjednika brigade na čelnom tenku Stjepan rukovodio napadom sve do zadnjeg oslobođenog sela u Hrvatskoj, tamo negdje iza Dvora na Uni. A onda je došla Una, suluda operacija u koju se ne bi išlo da se slušalo Stjepana, ali slušalo se Zagreb. On je rukovodio napadom na pravcu prema Bosanskom Novom.

Borna

Moj novi gost u pocastu Gdje si bio '91? je Albert Kajić, maloljetni dragovoljac koji je kao dječak lažirao datum rođenja i "provukao" se u 1. A brigadu Zbora narodne garde "Tigrovi". Bio je to kolovoz 1991. Nekoliko tjedana ranije u svojem domu na zagrebačkoj Savici gledao je ratne izvještaje na televiziji i kada je ugledao prognanike iz Aljmaša na šlepovima u njemu se prelomilo. Postao je pripadnik 4. bojne "Gavrana", a prvi zadatak bio mu je umalo i posljednji. Čišćenje sela Čovac i Gređani. Ulazak u selo bio je strašan, u prvom vatrenom kontaktu Albert je ostao bez zapovjednika voda Miroslava Fretzea koji je ubijen pred njegovim očima. Što je doživio na tom terenu nije do tada gledao ni u ratnim filmovima. Dobro, preživio je. Idući zadatak - Petrinja. I ondje je umalo ostao bez glave kada je dočekan sa skupinom suboraca u zasjedi kod Vile Gavrilović. Nakon par dana izvlačenja prešao je most i izvukao se preko Kupe, a Petrinja je pala. Neki se njegovi prijatelji nisu izvukli, a on osobito apostrofira mladog Antonija Karlovića. Nakon toga opet zapadna Slavonija. Tek što je stigao u Bročice na južnu liniju obrane Novske 16.10. ranjen je odke granate i prebačen u bolnicu u Kutinu. Tamo su razotkrivene njegove godine, ali već prekaljenog dječaka ratnika nitko nije mogao potjerati iz garde. Ratni put nastavio je kratko na sisačkom bojištu da bi mu zimu 1991. obilježile borbe u operaciji Orkan-91. Svoj 18. rođendan 22.1.1992. dočekao je na osječkom bojištu u Frankopanima iz kojih je prešao u 67. bojnu Vojne policije i 1993. završio ratni put.

Nakon Kukavice dolazi nam i Vlado Gruić. U sportskim borilačkim krugovima dobro poznato ime. Svojevremeno prije rata, u kojem je teško ranjen, Vlado je bio jedan od najboljih svjetskih boksača u francuskom boksu odnosno Savateu. Bio je europski viceprvak, a da nije otišao u rat izvjesno je da bi postao europski prvak, no on se odlučio na drugi put. On ga je iz njegovog Sesvetskog Kraljevca odveo na vinkovačko bojište gdje je zapovjedao dragovoljačkim vodom iz Sesvetskog Kraljevca koji je ondje priključen 83. zagrebačkom dragovoljačkom bataljunu. Vladina postrojba, koja ondje stiže sredinom listopada, bila je uglavnom zadužena za crtu obrane prema najjačem neprijateljskom uporištu - Mirkovcima. Samo pruga ih je dijelila, a nekada niti ona jer ju je Vlado često prelazio odlazeći u diverzantske akcije. Zanimljivo je da su se vodu priključila i dvojica stranih dragovoljaca Francuz Pierre - Laurent Metral (poginuo u bitci za Livno '92.) i Škot Martin Cruicshank (preveslao s Wernerom Ilićem Atlantik). Baš je s Pierreom Vlado bio u akciji u kojoj je teško ranjen snajperskim hicem u ruku čime je njegova sportska karijera praktički bila okončana, ali ne i ratni put. Kada se 1993. oporavio otišao je u Ramu gdje je obnašao dužnost dozapovjednika bojne lokalne brigade HVO-a. Nakon što je ondje okončan rat s Armijom BiH vraća se u Hrvatsku te sudjeluje u operaciji Oluja na pravcu napada s Dinare prema komunikaciji Sinj - Vrlika - Knin odnosno Perućkom jezeru.