YouTube kanal već mi je neko vrijeme pun molbi da u podcastu ugostim nekoga iz srednje Bosne, po mogućnosti iz Viteza. Tražili ste – dobili ste! U podcast „Gdje si bio ’91?“ stigao je Dominik Grebenar. U ljeto 1991. bio je jedan od prvih dragovoljaca koji su iz Viteza stigli u Zagreb te se stavili na raspolaganje Republici Hrvatskoj. Nakon ubrzane obuke na policijskoj akademiji postaje dio Jedinice za posebne namjene „MOSOR“ koju su činili Hrvati dragovoljci iz Bosne. Vatreno krštenje doživio je na pakračkom ratištu, a zatim odlazi prema Topuskom. U jesen 1991. bio je dio SZUP-a, ali kasnije je ratni put nastavio kao pripadnik Specijalne jedinice policije „BATT“ iz Splita. Čim je počeo rat u Bosni i Hercegovini Grebenar odlazi braniti Hrvate u toj državi. Od bitke za Kupres do bitke za Vitez proživio je i preživio niz nevjerojatnih akcija i situacija.

Mario Škegro vatreno krštenje doživio je 2. listopada 1991. u bitci za Cerić. Na lud način izvukao je živu glavu i već idućeg dana sudjelovao u odlučujućim borbama za Nuštar. Ono što je preživio na početku ratnog puta nešto je o čemu se lako može napraviti igrani film. Jesen 1991. obilježilo je ratovanje u Nuštru i diverzije prema Marincima. A onda je 1992. iz "Kuna" otišao u "Sokolove" i s njima u "Maslenicu". Na zadarskom bojištu pri zadaći izviđanja aktivirao je minu. Izgubio je oko, ali ne i život kao ni volju da ratuje za domovinu!! Vratio se u vojsku s jednim okom i prošao surovu operaciju "Zima-94". Sa "Sokolovima" se spremao osloboditi i istočnu Slavoniju, trebali su napadati prema Đeletovcima. Bilo bi teško, nije se dogodilo.

Mato Vidaković, a u obranu svoje Ilače krenuo je 1991. sa 16 godina i improviziranim oružjem. Srce dječaka željelo je zaštititi svoje suseljane u tom mjestu kraj Tovarnika. Bitka za Ilaču neispričana je priča Domovinskog rata u kojoj je manju skupinu Tigrova i domaćih mještana napala iz pravca Šida odnosno Tovarnika ogromna neprijateljska oklopna kolona. Iako su neprijatelju nanijeli gubitke branitelji Ilače morali su se povući. Kako je to doživljavao i proživljavao Mato, tinejđer koji je preko noći morao odrasti? Teško. Napustio je rodno selo, ali je ostao u Hrvatskoj vojsci. U sastavu 109. brigade sudjelovao je najprije u obrani Nijemaca, a zatim Komletinaca. Kada je došla zapovijed da se maloljetnici moraju demobilizirati prešao je u HOS s kojim je preživio pad Bosanske Posavine i nastavio ratovati u srednjoj Bosni do 1993. godine. Tada odlazi u Pume i ostaje u njima sve do 2023. S Pumama je prošao niz operacija - od Zime-94 preko Ljeta-95 i Oluje do Maestrala i Južnog poteza. Mato nije tip od kamere i nikada nije pričao svoju ratnu priču. Do sada.

Beti je imala tek 19 godina kada se njezin Vukovar našao u opasnosti. Iako jako mlada i bez vojnog iskustva odlučila se dragovoljno uključiti u obranu, najprije kroz Štab Teritorijalne obrane kod Tomislava Merčepa, a zatim i kroz 4. bojnu 3. A brigade Zbora narodne garde. Jedna je od prvih dragovoljki u Vukovaru, a prošla je razne crte obrane tog grada - od Sajmišta do Borova naselja gdje je dočekala slom obrane. Predala se zajedno sa suborkinjom Mirom koja je odvedena u logor, dok je Beti imala sreće. Zajedno sa skupinom djece iz Srbije je preko BiH prebačena u Hrvatsku. U Vukovaru joj je ubijena baka, otac i majka odvedeni u zatočeništvo, a brat koji joj je bio i suborac izvukao se u proboju. U Vukovaru je ostavila svoju mladost, uspomene, ustvari dobar dio sebe i nastavila ratni put kroz 66. i 67. bojnu Vojne policije.

Mladena Mikolčevića rat je zatekao kao padobranca u 63. padobranskoj brigadi JNA odnosno Niškim specijalcima. Iz Srbije bježi u srpnju 1991. i stavlja se na raspolaganje Zboru narodne garde u nastajanju. Tako prihvaća dužnost dozapovjednika elitne postrojbe Glavnog stožera Bojne Frankopan. Zadaci su se redali jedan za drugim - od osvajanja strateški bitnih vojnih objekata preko Sunje, zadarskog bojišta i zapadnoslavonskog bojišta do studenog kada Padobranac s Frankopanima odlazi na osječko bojište. Ondje sudjeluje u nizu bitnih akcija i operacija poput one izvlačenja poginulih u šumi Rosinjača te oslobađanja Kopačkog rita. U Baranji je u proljeće 1992. Padobranac teško ranjen te se tako završava njegov ratni put s Frankopanima, a slijedi onaj u 5. gardijskoj brigadi "Sokolovi" u kojoj zapovijeda 4. bojnom. U međuvremenu operacija Maslenica i bitka za Škarbnju, zatim krvave borbe za Mostar, tereni se nižu jedan za drugim. Nakon toga, 1994. godine, Mikolčević sudjeluje u ustrojavanju obučnog centra u Šepurinama kao i samoj obuci. Iduću godinu obilježile su operacije "Bljesak" i "Oluja" u kojima je Padobranac vodio 104. varaždinsku brigadu. Drugog dana "Oluje" ranjen je, a nakon oporavka imenovan zapovjednikom Taktičke grupe i formira stožer za operaciju oslobađanja okupiranog teritorija hrvatskog Podunavlja.

Borna, mag. hist.

Anto Andrijanić jedan je od tenkista iz ekipe koja je u Slavonskom Brodu u ljeto 1991. osnovala prvu tenkovsku postrojbu u Domovinskom ratu. Priča o tome kako su se on i njegovi kolege, mahom radnici na tenkovima u tvornici Đuro Đaković, dokopali prvih hrvatskih tenkova zaista je za snimiti film. Anto progovara s kojim su se poteškoćama susretali u prvim zadacima - osvajanju vojarni JNA u Slavonskom Brodu, a zatim i odlascima u Vukovar. Bez tabua progovara o nekoordiniranosti hrvatskih snaga, ali i prodaji tenkova usred rata Kuvajtu. Pričali smo i o suradnji s pješacima iz njegove 108. brigade kao i izazovima na novogradiškom bojištu u jesen 1991. godine. Bitka za Bosansku Posavinu 1992. u kojoj je Anto vodio tenkovsku satniju 108. brigade pokazala se kao fijasko, a Anto odgovara kako i zašto. Ubrzo nakon pada Bosanske Posavine Anto prelazi u 3. gardijsku brigadu, a kruna njegova ranog puta u toj postrojbi bila je svakako operacija "Bljesak" u kojoj je vodio tenkove na pravcu Novska - Okučani. Anto je i autor odlične knjige „Ratni put jednog tenkista“ koju možete kupiti tako da ga kontaktirate na mail [email protected], a koju preporučam svima koje je zainteresirao ovaj podcast.

Nikola Ivkanec legendarni je ratni zapovjednik koji je u povijest ušao kao čovjek kojem se u operaciji „Bljesak“ predala 51. brigada Srpske vojske Krajine i vođa pobune Srba u zapadnoj Slavoniji Veljko Džakula. Bio je to tek vrhunac njegova ratnog puta koji ga je u ljeto 1991. odveo na vruću Banovinu gdje je zapovijedao policijskim snagama u glinskom obruču. Krvavu jesen 1991. proživio je kao jedan od zapovjednika obrane Daruvara. Nakon uspješno obavljene zadaće slijedio je Pakrac, grad u kojem je Ivkanec bio zapovjednik ratne Policijske postaje, ali i mnogo više o čemu je otvoreno progovorio u ovom podcastu.