Gdje si bio '91?

U podcastu mi je nekada baš gušt ugostiti obične pješake, cipeliće, prašinare, koje danas na ulici niti ne primjećujemo, a ustvari oni su izborili pobjedu u ratu. Jedan od njih je Josip Penov koji živi relativno miran umirovljenički život u Novoj Bukovici u kojoj pomaže u lokalnom nogometnom klubu NK Zrinski kao oružar. Josip je u rat otišao s 18 godina bez da je odslužio vojni rok u JNA, jednostavno, njegova kuća našla se uz položaje hrvatskih snaga i on im se priključio. Za njega je to bilo prirodno. Pravi rat za njega je počeo u rujnu kada su u susjednim Balincima i Četekovcu pobunjeni Srbi napravili niz zločina. Josip sudjeluje u pokušaju odbijanja napada no oružana nadmoć pobunjenika bila je prejaka. Ipak, crta je uspostavljena u Četekovcu i to selo brani Josip kao pripadnik 136. brigade. Uskoro, u prosincu kreće i u oslobodilačku operaciju „Papuk-91“ te sudjeluje u oslobađanju Voćina i okolnih sela. Kada je došla 1992. njegova postrojba odlazi na Dravu. Boravak na toj crti bojišta obilježila je neuspješna operacija oslobađanja dijela Baranje. Iste godine 136. brigada je demobilizirana, a s njom i Josip koji odlazi raditi. Međutim 1994. osniva se 81. gardijska bojna „Kumovi“. Josip joj se priključuje te kreće s njom u sve veće oslobodilačke operacije na kraju rata – Bljesak, Ljeto-95, Oluja i Maestral.

Dušica Zeko bila je trudna kada se njezin Vukovar našao na udaru velikosrpske agresije. Iako je njezin suprug Niko navaljivao da napusti grad, ona to nije htjela. Htjela je ostati i tako je i bilo. Napadi su bili sve žešći, njezin Niko na prvoj crti, a ona je išla na posao u vukovarsku bolnicu gdje je radila u administraciji. U bolnici je bilo pakleno. Jako teško, ali Dušica nije odustajala. U jednom trenutku osjetila je bolove u trbuhu i smjestili su je s trudnicama u atomsko sklonište. Rodila je 8.11. malenu Antoniju. Iako je bila nedonošće veselo je mahala rukicama kada ju je Niko došao vidjeti s prve crte. Odmah se vratio počasiti suborce iako je pred pad grada bilo teško naći bilo što čime bi se počastili. Radost Dušice i Nike nije dugo trajala, idućeg dana bolnica je kao i mnogo puta do tad bila meta napada. Jedna granata pogodila je agregat koji je prestao raditi i bolnica je ostala bez struje. Prestao je raditi i inkubator u kojem je bila Antonija. Nažalost anđeo nije preživio. Antonija je tako vjerojatno najmlađa rođena žrtva Domovinskog rata. Imala je tek 1 dan. Dušica i Niko probojem su se iz Vukovara domogli slobode. Prekrasnim ljudima u progonstvu se rodio sin Dino koji je danas hrvatski vojnik.

YouTube kanal već mi je neko vrijeme pun molbi da u podcastu ugostim nekoga iz srednje Bosne, po mogućnosti iz Viteza. Tražili ste – dobili ste! U podcast „Gdje si bio ’91?“ stigao je Dominik Grebenar. U ljeto 1991. bio je jedan od prvih dragovoljaca koji su iz Viteza stigli u Zagreb te se stavili na raspolaganje Republici Hrvatskoj. Nakon ubrzane obuke na policijskoj akademiji postaje dio Jedinice za posebne namjene „MOSOR“ koju su činili Hrvati dragovoljci iz Bosne. Vatreno krštenje doživio je na pakračkom ratištu, a zatim odlazi prema Topuskom. U jesen 1991. bio je dio SZUP-a, ali kasnije je ratni put nastavio kao pripadnik Specijalne jedinice policije „BATT“ iz Splita. Čim je počeo rat u Bosni i Hercegovini Grebenar odlazi braniti Hrvate u toj državi. Od bitke za Kupres do bitke za Vitez proživio je i preživio niz nevjerojatnih akcija i situacija.

Mario Škegro vatreno krštenje doživio je 2. listopada 1991. u bitci za Cerić. Na lud način izvukao je živu glavu i već idućeg dana sudjelovao u odlučujućim borbama za Nuštar. Ono što je preživio na početku ratnog puta nešto je o čemu se lako može napraviti igrani film. Jesen 1991. obilježilo je ratovanje u Nuštru i diverzije prema Marincima. A onda je 1992. iz "Kuna" otišao u "Sokolove" i s njima u "Maslenicu". Na zadarskom bojištu pri zadaći izviđanja aktivirao je minu. Izgubio je oko, ali ne i život kao ni volju da ratuje za domovinu!! Vratio se u vojsku s jednim okom i prošao surovu operaciju "Zima-94". Sa "Sokolovima" se spremao osloboditi i istočnu Slavoniju, trebali su napadati prema Đeletovcima. Bilo bi teško, nije se dogodilo.

Mato Vidaković, a u obranu svoje Ilače krenuo je 1991. sa 16 godina i improviziranim oružjem. Srce dječaka željelo je zaštititi svoje suseljane u tom mjestu kraj Tovarnika. Bitka za Ilaču neispričana je priča Domovinskog rata u kojoj je manju skupinu Tigrova i domaćih mještana napala iz pravca Šida odnosno Tovarnika ogromna neprijateljska oklopna kolona. Iako su neprijatelju nanijeli gubitke branitelji Ilače morali su se povući. Kako je to doživljavao i proživljavao Mato, tinejđer koji je preko noći morao odrasti? Teško. Napustio je rodno selo, ali je ostao u Hrvatskoj vojsci. U sastavu 109. brigade sudjelovao je najprije u obrani Nijemaca, a zatim Komletinaca. Kada je došla zapovijed da se maloljetnici moraju demobilizirati prešao je u HOS s kojim je preživio pad Bosanske Posavine i nastavio ratovati u srednjoj Bosni do 1993. godine. Tada odlazi u Pume i ostaje u njima sve do 2023. S Pumama je prošao niz operacija - od Zime-94 preko Ljeta-95 i Oluje do Maestrala i Južnog poteza. Mato nije tip od kamere i nikada nije pričao svoju ratnu priču. Do sada.