Tomica je u rodnom Zagrebu završio ŠPUD, a zatim upisao Likovnu akademiju. Školovanje prekida rat. Najprije molotovljevim koktelima kreću na tenkove JNA u Travnom, a zatim s ekipom iz kvarta Tomica pristupa HOS-u. Sudjeluju u borbama za vojarnu JNA na Borongaju. Nakon toga odlaze u Tigrove kako bi dobili propusnice prema jugu - cilj Dubrovnik. Prava pustolovina vodi ih najprije do Stona gdje ih pod svoje uzima Nijaz Batlak Daidža. Kao njegovi vojnici odlaze u Dubrovnik Odredom naoružanih brodova gdje pogiba jedan od njih - Davor Sefić, jedan od bliskih Tomičinih prijatelja. Ekipa se raspada, a Tomica s Robertom Majerom nakon Dubrovnika pristupa Bojni Frankopan. S tom elitnom postrojbom najprije odlazi na osječko bojište, a zatim 1992. godine u BiH - Šujica, Mostar, Rama, Travnik... Kada počinje sukob s Bošnjacima stiže 1993., a Robert i Tomica odlaze u operaciju Maslenica. Tijekom borbi za Novigrad Robert gine. Još je neko vrijeme sa Zuluovom ekipom, a onda stiže poziv iz Zagreba. Ponuđeno mu je da vodi i ustroji jednu izvidničku grupu podređenu direktno Zbornom području Zagreb. Tomica prihvaća, a u Lici oko Perušića pri jednom izviđanju naletava na minu. Preživio je, nastavio ratovati, izviđati, pripremati se za Oluju. Često su u Kotar šumi kraj Petrinje. Oluja je sve bliže. Napokon. Tomica i njegova grupa priključeni 2. gardijskoj brigadi oslobađaju Banovinu. Danas je u pjesničkom svijetu priznato ime, kul tip i veselim se što ćete ga upoznati.

Jure Granić legenda je Domovinskog rata. Čovjek koji je bio jedan od temeljnih stupova Bojne Zrinski. No krenimo redom, iz rodnih Lištana u Livanjskom polju život ga je odveo u Vinkovce gdje je završio srednju školu. Vrhunski je sportaš i niže uspjehe, a onda dolazi 1990. godina i Jure pristupa Jedinici za posebne zadatke Kumrovec. Uz zadaće osiguranja državnog vrha i HRT-a vrši se obuka. Stiže Krvavi Uskrs, Jure je na Plitvicama. Nije prošlo puno mladići iz Kumrovca odlaze u novoosnovane A brigade, a odabrani ostaju u Kumrovcu kao temelj Bojne Zrinski. Najsloženiji i najtajniji zadaci bili su pred momcima koje su obučavali i vodili legionari Ante Roso i Miljenko Filipović. Njihov dolazak u Vukovar podigao je moral lokalnim braniteljima koje su pripadnici Bojne Zrinski obučili, ali im i u borbi pokazali kako se bori. Nakon Vukovara slijedio je Gospić gdje Bojna odmah postiže značajan uspjeh i zarobljava kolonu JNA u kojoj je i general Trajče Krstevski. Nažalost u krvavoj bitci Jure je nekoliko dana kasnije teško ranjen. Nakon oporavka poslan je u Livno gdje preuzima zapovjedništvo sektorom Rujani na koji je 23. travnja 1992. udarila JNA i slomila zube. Jure nastavlja svoj ratni put, ali o njemu više u idućoj epizodi podcasta s Jurom Granićem.

Hvala veliko doktorici Mirjani koja nas je ugostila u Centru za intimno zdravlje Vukovar - https://www.facebook.com/centar.za.intimno.zdravlje.vukovar/ odnosno Centru za medicinsku estetiku Vukovar - https://www.facebook.com/medicinska.estetika.vukovar

U podcastu mi je nekada baš gušt ugostiti obične pješake, cipeliće, prašinare, koje danas na ulici niti ne primjećujemo, a ustvari oni su izborili pobjedu u ratu. Jedan od njih je Josip Penov koji živi relativno miran umirovljenički život u Novoj Bukovici u kojoj pomaže u lokalnom nogometnom klubu NK Zrinski kao oružar. Josip je u rat otišao s 18 godina bez da je odslužio vojni rok u JNA, jednostavno, njegova kuća našla se uz položaje hrvatskih snaga i on im se priključio. Za njega je to bilo prirodno. Pravi rat za njega je počeo u rujnu kada su u susjednim Balincima i Četekovcu pobunjeni Srbi napravili niz zločina. Josip sudjeluje u pokušaju odbijanja napada no oružana nadmoć pobunjenika bila je prejaka. Ipak, crta je uspostavljena u Četekovcu i to selo brani Josip kao pripadnik 136. brigade. Uskoro, u prosincu kreće i u oslobodilačku operaciju „Papuk-91“ te sudjeluje u oslobađanju Voćina i okolnih sela. Kada je došla 1992. njegova postrojba odlazi na Dravu. Boravak na toj crti bojišta obilježila je neuspješna operacija oslobađanja dijela Baranje. Iste godine 136. brigada je demobilizirana, a s njom i Josip koji odlazi raditi. Međutim 1994. osniva se 81. gardijska bojna „Kumovi“. Josip joj se priključuje te kreće s njom u sve veće oslobodilačke operacije na kraju rata – Bljesak, Ljeto-95, Oluja i Maestral.

Dušica Zeko bila je trudna kada se njezin Vukovar našao na udaru velikosrpske agresije. Iako je njezin suprug Niko navaljivao da napusti grad, ona to nije htjela. Htjela je ostati i tako je i bilo. Napadi su bili sve žešći, njezin Niko na prvoj crti, a ona je išla na posao u vukovarsku bolnicu gdje je radila u administraciji. U bolnici je bilo pakleno. Jako teško, ali Dušica nije odustajala. U jednom trenutku osjetila je bolove u trbuhu i smjestili su je s trudnicama u atomsko sklonište. Rodila je 8.11. malenu Antoniju. Iako je bila nedonošće veselo je mahala rukicama kada ju je Niko došao vidjeti s prve crte. Odmah se vratio počasiti suborce iako je pred pad grada bilo teško naći bilo što čime bi se počastili. Radost Dušice i Nike nije dugo trajala, idućeg dana bolnica je kao i mnogo puta do tad bila meta napada. Jedna granata pogodila je agregat koji je prestao raditi i bolnica je ostala bez struje. Prestao je raditi i inkubator u kojem je bila Antonija. Nažalost anđeo nije preživio. Antonija je tako vjerojatno najmlađa rođena žrtva Domovinskog rata. Imala je tek 1 dan. Dušica i Niko probojem su se iz Vukovara domogli slobode. Prekrasnim ljudima u progonstvu se rodio sin Dino koji je danas hrvatski vojnik.