Bog se očitovao nakon 400 godina šutnje. Doktor Luka počinje hronološki. Prvi je koji tako čini u Novom zavjetu. Vraća se na rođenje Ivana Krstitelja i vraća se na ono mjesto gdje se anđeo Gabrijel ukazao njegovom ocu, tamo gdje je služio u hramu.

Veoma je zanimljivo to što ovdje imamo dva imena - Zaharija i Elizabeta. Zaharija znači “Bog se sjeća”, a Elizabeta znači “Njegova zakletva”. Bog se sjeća svoje zakletve! To je čudna stvar. Evo para čija su imena sama po sebi veoma značajna. Kada se to Bog zakleo? Veoma davno. Sjetite se da je Bog rekao Davidu: “Zakleo sam se i neću slagati, rekao sam da ću podignuti jednog iz njegove loze koji će sjediti na njegovom prijestolju.”

Doktor Luka je napisao svoje evanđelje i ono ima dvostruku svrhu. Imamo istorijsku svrhu. U njegovom evanđelju imamo kompletan istorijski narativ, a imamo i književni cilj. U ovom evanđelju postoje opsežniji opisi institucija, običaja, geografije i istorije tog vremena nego u bilo kom drugom evanđelju. Ali ono što je najvažnije, postojao je i drugi razlog - druga svrha, a to je duhovna svrha. Luka nam predstavlja osobu Isusa Krista, i on je savršeni, božanski čovjek! On je Spasitelj svijeta! On je bio Bog koji se očitovao u tijelu, samo što će to doktor Luka ispričati na drugačiji način od Ivana.

Sve možemo, ali samo u Kristu. Ovo znači u kontekstu Kristove volje za naš život. Šta god on ima za nas da učinimo, on nam za to daje snagu. Kakav god dar da nam da, daće nam i snagu da taj dar iskoristimo, a to je na kraju krajeva ono što dar i jeste. Dar je očitovanje Duha Božijega u životu vjernika. Stoga, snaga o kojoj se ovdje govori je u kontekstu Kristove volje. Mi smo u Kristu i sve dok djelujemo u Kristu imaćemo snagu činiti ono što on želi da činimo.

Televizija je interesantna stvar. Svašta možemo vidjeti na njoj. Ponekad ima dobrih sadržaja. Ali, kakve samo grozne stvari možemo vidjeti na televiziji. Kakve bezvrijedne stvari. Neko ju je nazvao „Velika pustoš“. Ona to danas svakako jeste. Baš kao da gledate suhu pustinju. Pa ipak, mnoštvo ljudi je danas zaljepljeno za televiziju i umovi im se pune moralnom prljavštinom, pokvarenošću, nasiljem i stvarima koje zasigurno ne poboljšavaju naš um niti obogaćuju naš duh. Koliko vremena provodimo u Riječi Božijoj? Koliko trošimo na razmišljanje i promišljanje o Kristu? 

Recimo Bogu sve što nam je na srcu, kao da čovjek dragom prijatelju iznosi stvari iz svoga srca - sve svoje užitke i boli. Ispričajmo mu svoje nevolje, da nas utješi. Recimo mu sve svoje radosti, da nas otrijezni. Recimo mu svoje čežnje, da ih on pročisti. Recimo mu šta ne volimo, kako bi nam pomogao da to nadvladamo. Razgovarajmo sa njim o svojim iskušenjima, da nas zaštiti od njih. Pokažimo mu rane svoga srca, da ih on izliječi. Razotkrijmo svoju ravnodušnost prema dobru, svoje pokvarene sklonosti zlu, svoju nestabilnost. 

Ako odlučimo da tako izlijemo sve svoje slabosti, potrebe i nevolje, tada nam neće nedostajati riječi. Nikada nećemo moći iscrpiti neku temu. Stalno će se obnavljati. Ljudi koji nemaju tajni jedni pred drugima nikada ne izbjegavaju neke teme u razgovoru. Oni ne važu svoje riječi, jer se nemaju zbog čega suzdržati, niti traže nešto za reći. Govore iz punog srca, bez obzira, samo ono što misle. Blagoslovljeni su oni koji postignu takav obiteljski, bezrezervan odnos sa Bogom.

Radost je sam izvor snage u kršćanskom životu. I to je plod Duha. To je nešto što ne možemo sami da postignemo. U životu kršćanina nema ni sile ni snage osim kroz radost. Žalostan kršćanin nema silu. Onaj ko ne doživi radost Gospodnju nema snagu.

Naše sadašnje tijelo je tijelo pokvarenosti i treba se preobraziti tako da bude jednako sa njegovim slavnim tijelom. Biće to tijelo koje će biti poput onoga koje je Isus imao nakon svog uskrsnuća.

Govorimo sad o državljanstvu i tu riječ ćemo pronaći u nekim drugim prevodima, a odnosi se na cjelokupni način života i življenja. To znači novi stil života. Jedan čovjek je to preveo ovako: “Naš zavičaj je na nebu.” To je ono o čemu apostol Pavao govori.

U Filipima se nalazila rimska kolonija. To je bio grad pod rimskom upravom i tu su se provodili zakoni Rima. Ljudi su pratili iste trendove kao i u Rimu. Govorili su latinski jezik. Sve je bilo kao u Rimu. Bili su kolonija Rima, bili su kolonijalni grad. Crkva bi trebala biti nebeska kolonija, a to znači da se kršćani tako trebaju ponašati, kao da su na nebu. Mi smo kolonija neba ovdje na zemlji. To bi nam trebao biti cilj. Tamo želimo ići. Tamo želimo biti. Mi danas ovdje dole na zemlji trebamo predstavljati nebo. Mi smo Kristovi ambasadori ovdje dole.

Pavao je neke stvari smatrao vrijednim i korisnim i to je “upisivao” u svoje “knjige” i navodio kao svoje zasluge i jake strane. U toj knjizi gdje je upisivao i unosio podatke o svojim dobrim djelima, karakteru, porijeklu i vjeri, činilo se da se sve to zbraja i da znači nešto. I značilo je, ali samo na ljudskom planu. Sve što je prije radio smatrao je svojom zaslugom, ali kada se susreo sa Isusom, pokazalo se da je sve drugačije. Ono što je smatrao dobitkom, pokazalo se kao gubitak, a ono što je smatrao gubitkom, pokazalo se kao dobitak.

Staro obrezivanje je prošlo. Ono što je važno jeste da li smo u Kristu, i to je pravo obrezanje.