Cijelog je radnog života predavao matematiku u Jeni. Hrvatska enciklopedija u članku o njemu piše da ga se može smatrati osnivačem suvremene logike. Plan mu je bio ambiciozan: zasnovati matematiku na čisto logičkim načelima, matematika je trebala biti dio logike. Smatrao je da treba izbjeći nejasnoće koje dolaze iz pogrešnog korištenja jezika. U jednom od svojih djela je napisao: „Umjesto da posebnu čistoću pojmova nađemo tamo gdje vjerujemo da smo blizu njezina izvora, sve gledamo razliveno i nerazlučeno kao kroz maglu“. Prvo djelo u kojemu je počeo ostvarivati svoj plan nosi naslov Pojmovno pismo. Tko je taj filozof? Je li mu uspio njegov plan? O tome u Occamovoj britvi razgovaramo s dr. Dušanom Dožudićem s Instituta za filozofiju i Zagrebu.

Bilo mu je samo 25 godina. Do tada je uspio doktorirati i kao urednik utrostručiti nakladu novina koje je uređivao. U tim se novinama zalagao za liberalne reforme i slobodu trgovine. Kada su pruske vlasti zabranile izlazak tih novina, njemu je bilo jasno da od postupne promjene i reformi nema ništa. Godine 1843. napisat će kratko djelo u kojemu će po prvi puta pisati o proletarijatu i otuđenju. U tom će djelu napisati jednu od rečenica po kojoj je poznat: religija je opijum naroda. Koje je to djelo i tko je njegov autor? Zašto je on u njemu napisao tu rečenicu? Na ta ćemo pitanja uz sugovornika dr. Mislava Žitka s Odsjeka za filozofiju Filozogskog fakulteta u Zagrebu pokušati odgovoriti u Occamovoj britvi.

O tom djelu najbolje govore njegova prva i zadnja rečenica. Prva je rečenica moto koji je autor preuzeo od austrijskog pisca Ferdinanda Kurnbergera: „… i sve što znamo, što nismo samo čuli hučati i bučati može se reći u tri riječi“. Drugu rečenicu napisao je sam autor: „O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti“. S tom rečenicom završava ovo kratko, važno i zagonetno djelo. O kojem je to djelu riječi? Tko je autor tog djela? Poslušajte u Occamovoj britvi.

Do 7. listopada 1930. godine smatralo se da je moguće ostvariti veliki plan matematičara Davida Hilberta koji se zalagao za striktni formalizam u matematici, koncepciju prema kojoj simboli i operacije na simbolima čine središte matematike. To je trebalo osigurati siguran temelj matematike, teorija je trebala biti kompletna, konzistentna i neproturječna. A onda je 7. listopada 1930. za govornicu konferencije matematičara u Königsbergu izašao 24 godine star matematičar Kurt Gödel i održao predavanje nakon kojeg je bilo jasno da Hilbertov plan nije moguće ostvariti. Što je Gödel rekao tog 7. listopada 1930. godine? Poslušajte u Occamovoj britvi.

Taj je filozof postavio ovo pitanje: Što bi odlučio kada ne bi znao tko ćeš biti? U svojoj knjizi Teorija pravednosti on je postavio koncepciju uređenja društva koja se temelji na dva opća načela pravednosti. Da bismo se uopće dogovorili kako bi trebalo biti uređeno to pravedno društvo, mi ne bismo smjeli znati koji je naš položaj u tom društvu. Tako bismo bili pristrani, vođeni našim interesima. O tom novom društvu trebali bismo se dogovarati iza vela neznanja. Kakav je taj veo neznanja? Koji ga je filozof postavio? Poslušajte u Occamovoj britvi.

Nazivaju ih utilitaristima. Ime su dobili prema latinskoj riječi utilitas koja znači korist. Za njih je jedina svrha ljudskog djelovanja postizanje koristi i dobrobiti, bilo pojedinca ili zajednice. Ono ćudoredno mora potjecati iz načela korisnosti. Ključni pojam u njihovoj filozofiji je sreća, neko je djelo dobro samo ako promiče sreću. Zašto je utilitaristima sreća bila toliko važna? Kako su je namjeravali izračunati? Poslušajte u Occamovoj britvi.

U proljeće 399. godine prije naše ere, vjerojatno u zgradi koja se naziva Bazilejeva ili kraljevska stoa, smještenoj u atenskoj Agori, okupilo se mnoštvo ljudi. Dobar dio njih bili su dikasti, porotnici, koji su trebali suditi svom sugrađaninu. Pred te dikaste izašao je Sokrat, te 399. godine star 69 ili 70 godina. Sokrata su tužitelji predvođeni njegovim sugrađaninom Meletom optužili za bezbožništvo i kvarenje mladeži. Zašto su Melet, Anit i Likon izveli Sokrata pred sud i zašto ga je taj sud osudio na smrt? Poslušajte u Occamovoj britvi.

Wilt Chamberlain rođen je 1936. u Philadelphiji. Dvadeset i šest godina nakon rođenja, u NBA sezoni 1961-62. postao je prvi košarkaš koji je u sezoni dao 4 000 koševa, u prosjeku 50,4 koša po utakmici. U ožujku 1962. u susretu s New York Knicksima kao igrač Philadephije dao je 100 koševa. Do danas ni jedan drugi košarkaš nije uspio to nadmašiti. Wilt Chamberlain umro je 1999. Ta duga i sjajna karijera njemu nije donijela samo izbor u košarkaški Hall of Fame, ona je od njega napravila i zvijezdu jednog od najpoznatijih dokaza filozofije politike. Danas u Occamovoj britvi govorit ćemo o tome kako je zvijezda NBA košarke poslužila Robertu Nozicku da pokuša dokazati da nikoga ne bi trebalo prisiljavati plaćati porez.

„Lopovi ne kradu, ubojice ne kolju, mulci ne siluju“. Tako počinje ironična oda policiji riječkog punk banda Paraf. U zemlji u kojoj je policija strah i trepet, zločina gotovo da i nema. Strah od kazne znatno je veći od koristi koja se može ostvariti zločinom.  Ali, što ako nema apsolutne države i policije koja utjeruje strah u kosti? Kako bismo onda ostali kreposni? Zašto bi se tada uzdržavali od zločina? Možemo li uopće biti krjeposni bez države i policije? Na ta pitanja pokušat ćemo odgovoriti u Occamovoj britvi.