Možete tražiti Boga, a cijelo vrijeme ostati zatvoreni u sebe. Kada se okrenete meditaciji, introspekciji, emocijama ili čak religijskim formama, vi zapravo slušate vlastiti um i osjećaje, a ne njega. Duša može biti aktivna, uzbuđena ili umirena, ali duh ostaje neprobuđen. Tu nastaje frustracija koju mnogi osjećaju – mnogo truda, malo stvarnosti. Pozvani ste da se suočite s pitanjem da li vaša potraga ide dovoljno duboko ili se samo kreće u krug. Smisao se ne otkriva jačanjem unutrašnjih stanja, nego buđenjem onog dijela u vama koji je svjestan Boga, a ne sebe.

Suština Božića nije u običajima, poklonima ili prazničnoj atmosferi, nego u nevjerovatnoj žrtvi Božije ljubavi. Isus nije došao samo da samo bude rođen u jaslama, nego da jednog dana ponese grijehe svijeta na križ. Zato je Božić početak najveće priče o spasenju – priče u kojoj Bog dolazi među ljude kako bi ih pomirio sa sobom. Kada razumijemo zašto je Krist došao, tada Božić dobiva svoje pravo značenje: slavimo Spasitelja koji je bio spreman dati sebe da bismo mi mogli primiti oprost, nadu i vječni život.

David nije bio čovjek po Božijem srcu zato što je bio bezgrešan, nego zato što je znao šta učiniti kada je sagriješio. Nije skrivao svoje prijestupe, nije tražio izgovore niti umanjivao svoju krivicu, već je slomljenog srca dolazio pred Boga tražeći milost. Upravo takva poniznost razlikuje istinskog vjernika od ponosnog čovjeka. Bog ne traži savršene ljude, nego srca koja su spremna priznati grijeh, pokajati se i osloniti se na njegovu milost. Kada prestanemo opravdavati sebe i iskreno se predamo Kristu, tada doživljavamo obnovu, oprost i radost spasenja koju samo Bog može dati.

Možda ste cijeli život tražili Boga tamo gdje ga je nemoguće pronaći – u vlastitim osjećajima, mislima i unutrašnjim stanjima. Možda ste vjerovali da će vas snažna emocija, mir u duši ili duboko razmišljanje konačno dovesti do smisla. Ali, Bog se ne otkriva onom ko stalno gleda u sebe, nego onom ko se usuđuje gledati izvan sebe. Dok se preispitujete, analizirate i mjerite vlastitu religioznost, odnos izmiče. Smisao života ne počinje tamo gdje ste vi svjesni sebe, nego tamo gdje postajete svjesni Boga – i to je poziv koji mijenja pravac traženja.

Šta danas najviše zaokuplja vaše misli i u šta ulažete svoje srce? Upravo tu leži odgovor na pitanje kakva osoba postajete. Božija riječ vas poziva da svoj um ne hranite prolaznim vrijednostima, nego Kristom, jer čovjek postaje nalik onome čemu se najviše predaje. Kada razmišljate o Božijoj mudrosti, njegovoj volji i njegovom kraljevstvu, Duh Sveti mijenja vaš karakter i osposobljava vas da živite pobjedonosno usred svakodnevnih obaveza. To nije bijeg od života, nego jedini način da ga živite onako kako ga je Bog zamislio.

Šta ako najveća prepreka između vas i Boga nije vaš grijeh, nego uvjerenje da vam on više ne može oprostiti? Kroz priču o izgubljenom sinu, Isus otkriva srce nebeskog Oca koji ne odbacuje one koji se vraćaju, nego ih prima s radošću. Pokajanje nije samo žaljenje zbog prošlosti, nego odluka da napustite vlastiti put i ponovo prihvatite Božiju volju. Upravo tada počinje istinska obnova, jer Bog ne skuplja ostatke vašeg života da bi vas osudio, nego da bi od njih izgradio nešto novo na svoju slavu. Zar nije vrijeme da prestanete gledati u svoju prošlost i počnete gledati u Oca koji vas čeka?

Možda je najveća zabluda u kojoj živite to što vjerujete da ćete smisao života pronaći ako dovoljno dobro razumijete sebe. Analizirate misli, pratite emocije, pokušavate upravljati unutrašnjim stanjima, ali što se više bavite sobom, to je nemir veći. Suočeni ste sa jednom neugodnom istinom: razum i osjećaji nisu pogrešni, ali nisu ni mjesto gdje se život nosi. Oni mogu opisivati ono što se u vama dešava, ali ne mogu proizvesti život. Dok pokušavate živjeti iz onoga što razumijete i kontrolišete, propuštate dublji nivo postojanja – onaj koji nije pod vašom kontrolom, ali je sposoban za odnos. Tu počinje smisao koji ne morate stalno dokazivati, popravljati ili održavati.

Bog nije tražio od Davida savršenstvo, nego srce koje mu je bilo potpuno predano. Upravo zato je David nazvan čovjekom po Božijem srcu – ne zato što nikada nije griješio, već zato što je Boga tražio sa strašću, povjerenjem i iskrenom željom da vrši Njegovu volju. To je izazov i za nas danas. Lako je postati mlak, zadovoljiti se površnom vjerom i služiti Bogu samo kada nam odgovara. Ali Gospod traži srce koje gori za Njega, koje Mu vjeruje i kada su pred njim divovi, prepreke i neizvjesnost. Kada Krist postane naše najveće blago, vjera prestaje biti obaveza i postaje radosna predanost.

Nakon uskrsnuća, učenici su mislili da gledaju duha, ali pred njima je stajao Isus – stvaran, živ i nepobjediv. Pokazao im je svoje ruke, svoja stopala i čak je jeo pred njima, potvrđujući da smrt nije mogla zadržati onoga koji je došao donijeti život. Upravo u tome leži snaga naše vjere: ne slijedimo uspomenu na velikog učitelja, nego živog Spasitelja koji je pobijedio grob. Kada vas obuzmu sumnje, strahovi ili osjećaj praznine, sjetite se da je Krist živ i da poziva svakoga od nas u stvarno zajedništvo sa sobom. U njemu nalazimo sigurnost, nadu i život koje smrt ne može ugasiti.

Nosite u sebi nešto što nijedna okolnost ne može stvoriti niti uništiti: dah koji vam je udahnut prije nego što ste išta uradili, postigli ili dokazali. Vaše tijelo stari i slabi, vaša psiha se mijenja pod pritiscima života, ali ono najdublje u vama — vaša istinska srž — dolazi iz izvora koji je izvan vremena. Upravo tu mnogi promaše smisao: pokušavate popraviti život dorađujući spoljašnje slojeve, dok je u vama već položen život koji traži da bude prepoznat, a ne proizveden. To saznanje ne umanjuje vašu odgovornost, nego vam daje hrabrost da prestanete živjeti kao da ste samo prah koji se bori za još jedan dan.