Da li ste primijetili kako srce može biti blizu Boga, a ipak tako daleko i hladno? Dani prolaze, molitve postaju tiše, a vjera se polako pretvara u naviku. Ne odbacujete Boga — ali vam svijet krade žar. Umor, strah, želja za komforom… i plamen koji je nekad gorio sada samo tinja. A Bog ne kaže: “Pazi da ne izgoriš”, nego — “Pazi da se ne ugasiš!”

U Svetom pismu stoji jasan poziv: ne gasite ono što je Bog upalio. Jer Duh Sveti ne prebiva u mlakom srcu. Bez Riječi Božije nema ni vatre. Bez radosne poslušnosti nema ni svjetla. Krist vas nije pozvao da jedva preživljavate u vjeri, nego da gorite za njega novim životom. Pred Bogom ne postoji sredina — ili gorite, ili se gasite.

Dok god pokušavate dokazati svoju vrijednost u očima drugih, u vama će rasti “Mr. Hyde”. Upravo taj trenutak – onaj kada pokušavate iznuditi priznanje od supružnika, djece, kolega, podređenih, pa čak i od prolaznika koji vas ni ne poznaju – otkriva najdublji nesklad u ljudskom biću. Pozvani ste na nešto vrlo konkretno: da prepoznate kako taj unutrašnji nemir nije slučajan, nego je odgovor tijela i duše na to što ste napustili jedino mjerilo koje vas može stabilizirati. Jer “Dr. Jekyll” se u vama budi tek kada se usudite da prekinete borbu za tuđe divljenje i vratite se onome što vas je Stvoritelj već proglasio – jedinstvenima, voljenima i neponovljivima. A to je trenutak kada prestaje rascjep, a počinje mir.

Kada se među djecom Božijom pojave skandali, Bog nas ne poziva ni na bijesno osuđivanje ni na ravnodušno tolerisanje, nego na sveto, ponizno i odgovorno djelovanje. Apostol Pavao pokazuje da je duhovni problem zajednice često dublji od samog grijeha — to je ponos koji zataškava zlo umjesto da nad njim zaplače. Ljubav koja ne štiti svetost postaje izopačena, jer dopušta da se grijeh širi poput kvasca i razara zajedništvo. Zajednica vjernih je pozvana da tuguje, da se ponizi pred Bogom, da štiti svoje duhovno zdravlje i da u ljubavi, ali odlučno, ukloni ono što razara Kristovo svjedočanstvo. Takvo postupanje nije odsustvo milosti, nego njen najdublji izraz — jer cilj nije osuda, nego pokajanje, iscjeljenje i spasenje, kako bi zajednica vjernih ostala čista, snažna i vjerna Gospodu kojem pripada.

Bog nas nije spasio da bismo ostali pasivni primaoci milosti, nego da bismo postali živi dokaz njegovog plana u svijetu. Iako nismo spašeni po dobrim djelima, spašeni smo upravo za njih — jer smo Božije djelo, nanovo stvoreni u Kristu Isusu s jasnom svrhom koju je Bog unaprijed odredio. To ruši svaku laž da smo slučaj, greška ili bez smisla; naš život ima smjer, poziv i odgovornost. Milost koja nas je oživjela iz duhovne smrti sada nas pokreće da hodimo u djelima koja slave Boga i imaju vječnu vrijednost. Odbiti takav život znači odbiti Božiju volju, ali prihvatiti ga znači živjeti svjesno, zahvalno i predano, znajući da svaki dan postaje prilika da kroz poslušnost pokažemo koliko je Evanđelje stvarno u nama.

Dok smo bili duhovno mrtvi, uronjeni u grijeh i bunt, Bog nas nije odbacio niti požurio s osudom, nego nas je strpljivo nosio svojom milošću, čekajući da mu se odazovemo. Upravo tu se otkriva dubina njegovog plana: spasenje ne počinje u našoj potrazi za Bogom, nego u njegovoj neumornoj potrazi za nama. Godinama nas je trpio, dozivao, uvjeravao i čuvao, ne zato što smo to zaslužili, nego zato što je bogat u sažaljenju i velik u ljubavi. Ta strpljiva milost nije bila pasivna — ona nas je dovela iz smrti u život, iz osude u zajedništvo, i pokazala da je naše spasenje u potpunosti Božije djelo. Kada to shvatimo, naša vjera prestaje biti samopouzdanje, a postaje radosno divljenje Bogu koji nas je oživio onda kada za to nismo imali ni snage ni zasluge.

Negdje na svom životnom putu smo izgubili ono djetinje povjerenje—onaj instinktivni mir koji dijete ima dok se potpuno oslanja na oca, ne pitajući odakle dolazi hrana, sigurnost ili sutrašnji dan. To je ključ: u vama još postoji trag te izvorne sigurnosti, dah Stvoritelja koji vas poziva da se vratite životu bez unutrašnje buke, bez stalnog sabiranja, bez planova kako „još malo da zaradite“. Taj unutrašnji, tihi i dobri dio vas—nije sentimentalna ideja, nego podsjetnik da ste stvoreni za povjerenje, ne za kontrolu; za smirenost, ne za brigu. Ali onaj drugi dio dio vas je naučen da brigom i samoodržanjem guši taj glas. I upravo tu leži izazov: da poslušate trag izvornog daha u sebi i iznova izaberete život u kojem se vaše srce oslanja na Boga više nego na svoje proračune. To je put povratka smislu.

U nama još živi trag izvornog Božijeg daha, ali je zatvoren u ličnosti koju smo sami izgradili – ličnosti koja više uzima nego što daje. Zato se u nama stalno sudaraju dvije želje: ona iskonska, Jekyll-ova, oblikovana Božijim srcem, koja teži da voli i daruje; i ona naslijeđena, Hyde-ova, koja traži da joj svijet napuni prazninu koju je samo Stvoritelj mogao ispuniti. Upravo taj sukob izaziva frustraciju, razočaranje i lomove koji nas oblikuju svakim danom. Prestanite popravljati staro – umiremo od toga. Dozvolite Stvoritelju da vas nanovo sazda, da probije naslage koje guše njegov dah u vama, i da iznutra obnovi ono što nikada niste mogli savladati spolja.

Ne možemo pobijediti grijeh tako što ćemo se više truditi, popravljati sebe ili jačati staru prirodu, jer Bog nikada nije planirao da se tijelo usavršava — on ga je razapeo. Ključ pobjedničkog kršćanskog života nije u tome da kažemo „ja mogu“, nego da u vjeri priznamo „ja ne mogu, ali ti, Bože, možeš“, i da se iz trena u tren prepuštamo snazi Duha Svetog koji živi u nama. Bog nas vodi na mjesto potpune ovisnosti, gdje se prestajemo oslanjati na sopstvene resurse, a počinjemo živjeti iz njegove sile. Tu se rađa stvarna sloboda — ne sloboda bez borbe, nego sloboda u kojoj grijeh više nije gospodar, jer je Gospod već pobijedio i poziva nas da hodamo u toj pobjedi po Duhu, a ne po tijelu.

Živjeti po “tijelu” znači žuriti ispred Boga i pokušavati ostvariti njegovu volju vlastitom snagom. Kad god ne čekamo da Bog u svoje vrijeme i na svoj način ispuni naše potrebe, već namećemo rješenja, vraćamo se starim obrascima nezavisnosti i samopouzdanja koje Pismo naziva tjelesnošću. Takav život može izgledati religiozno, zauzeto i čak uspješno, ali u sebi nosi sjeme duhovne nezrelosti, zavisti, svađa i praznine. Bog nas ne poziva da popravljamo staru prirodu, nego da se oslonimo na Duha Svetoga, strpljivo čekajući da on djeluje u nama i kroz nas. Tek tada prestajemo biti „djeca“ u vjeri i počinjemo rasti i imati snagu i mir koji dolaze samo iz života potpuno predanog Bogu.

Nevolje koje nas pogađaju dolaze iz tri pravca, ali ni jedan od njih ne izmiče Božijoj vlasti: neke su posljedica naših vlastitih grijeha i pogrešnih odluka, gdje nas Bog kroz bol poziva na odgovornost, pokajanje i promjenu uma; druge dolaze kao napadi Sotone, koji može djelovati samo u granicama koje mu Bog dopusti; a treće Bog sam dopušta ili šalje kao dio svoga dubljeg nauma da nas očisti, oblikuje i dovede do duhovne zrelosti. Iako su izvori različiti, poruka je ista — nevolje nisu haotične niti besmislene, nego služe da razotkriju stanje našeg srca i način na koji odgovaramo pred Bogom. Upravo taj odgovor određuje hoće li bol postati poraz ili mjesto rasta, jer Bog u svojoj suverenosti može svaku nevolju, bez obzira odakle dolazila, upotrijebiti za naše dobro i svoju slavu.