Put pravednosti

Šta se događa kada crkva sve radi kako treba, čuva istinu, ustrajava i ne odustaje – a ipak nešto najvažnije počne nestajati? Efeška crkva bila je pohvaljena za svoj trud i postojanost, ali Isus joj je uputio riječi koje su morale zaboljeti. Kako je moguće izgubiti nešto tako važno, a da pritom sve izvana i dalje izgleda dobro? Poruka upućena Efezu otvara pitanje koje se ne može jednostavno pripisati nekoj davnoj crkvi. Možda se iza naše aktivnosti, znanja i ustrajnosti krije nešto što više ne izgleda onako kako je izgledalo na početku.

Možda vas upravo vaša „običnost“ navodi da pomislite kako nemate mnogo toga ponuditi Bogu. Ipak, Isus nije tražio ljude bez grešaka, nego one koji su svjesni da im je potrebna njegova milost. Pavao i prvi kršćani u Korintu nisu imali savršenu prošlost, ali ih je Krist pozvao, promijenio i učinio dijelom svoje zajednice. Zato vaše slabosti, padovi i neuspjesi ne moraju biti posljednja riječ o vašem životu. Kada ih donesete Kristu, ono što vas je nekada činilo nedostatnima može postati mjesto na kojem ćete najjasnije vidjeti djelovanje njegove milosti. Božije Kraljevstvo nije rezervisano za izuzetne ljude – ono je otvoreno običnima koji se odazovu njegovom pozivu.

Lako je pomisliti da bi nam život bio bolji kada bismo promijenili posao, okolnosti ili riješili finansijske probleme. Međutim, obratite pažnju na nešto mnogo dublje – najveći problem nije u svijetu oko nas, nego u praznini koju nosimo u sebi. Dok pokušavamo ispuniti tu prazninu spoljašnjim stvarima, ona ostaje ista. Prava promjena počinje tek kada se promijeni čovjekova nutrina.

Kada dopustite da vaše “prirodno” upravlja vašim odlukama, emocijama i razmišljanjem, prije ili kasnije otkrit ćete da vas ono vodi samo od jedne prolazne potrebe do druge. Uvijek će postojati nešto što vam nedostaje, nešto što morate imati ili postići da biste se osjećali sigurnije. Ali čovjek nije stvoren da živi kao rob svojih nagona. Zar nije vrijeme da se zapitate upravlja li vašim životom ono što je prolazno ili ono što je zaista trajno?

Pitanje „Na čijoj ste strani?“ u Božijim očima nije pitanje usputnog izbora, nego pripadnosti koja određuje cijeli vaš život. Isus učenicima pokazuje da prava pobjeda nije u sili, uspjehu ili čak čudesima koja su činili, nego u onome što je neuporedivo veće – da su njihova imena zapisana na nebesima. Zato se ne možemo trajno oslanjati na vrijednosti ovoga svijeta koje prolaze. Pred nama je izbor kome pripadamo i na čemu temeljimo svoju sigurnost. Prava radost počinje onda kada znamo da pripadamo Kristu i da naša budućnost nije u našim nego u njegovim rukama.

Emanuel – „Bog s nama“ – ne znači život bez nevolja, nego sigurnost da ni u jednoj nevolji nismo sami. Marija i Josip su kroz strah, neizvjesnost, putovanje i opasnost učili upravo tu istinu: Božija prisutnost ne uklanja uvijek teškoće, ali nam daje snagu da kroz njih prođemo. I vama danas ta ista istina govori da vaš život nije slučajan niti bez smisla; Krist je došao blizu, ponio naše grijehe i otvorio put oprostu, nadi i vječnom životu. Emanuel je Božije obećanje da je on s vama i onda kada ne razumijete ono što se događa.

Možda ste godinama gradili karijeru, ugled ili osjećaj sigurnosti, a ipak se u trenucima tišine pitali zašto se iznutra osjećate prazno. Takvi trenuci nisu vaši neprijatelji – oni razotkrivaju ono što je dugo bilo zanemareno. Kada oživite svoj unutrašnji život, tada i sve drugo dobija novo značenje. Najvažnije pitanje nije koliko ste postigli, nego šta je u vama zaista živo.

Vaš život nije zamišljen da ide od tijela prema duši i duhu, nego obrnuto - od duha prema svemu ostalom. Kada dopustite da vas vode umor, želje i spoljašnji pritisci, vaš najdublji dio postaje tih, gotovo neprimjetan. Ali kada duh preuzme mjesto koje mu pripada, tada vaše misli dobivaju jasnoću, emocije ravnotežu, a tijelo svrhu. Niste stvoreni da reagujete na život, nego da ga usmjeravate iznutra. Živite li iz dubine svog bića ili samo odgovarate na ono što vas pritišće izvana?

Šta ako najveće Božije djelovanje često dolazi onda kada ga najmanje očekujemo? Zahariji, Mariji i pastirima stigla je objava koja je potpuno promijenila njihov pogled na ono što dolazi, ali iza svih tih iznenađenja stajala je jedna velika istina: Bog ispunjava svoje obećanje i šalje Spasitelja. Mesijin dolazak pokazuje da Bog nije ostao nijem pred ljudskim grijehom, strahom i potrebama, nego je progovorio djelom koje je promijenilo tok istorije. Zato Božić nije samo podsjećanje na rođenje djeteta, nego objava da je Božije spasenje došlo među nas.

Kada vas pritisnu neizvjesnost, umor i strah od onoga što dolazi, prava utjeha se ne nalazi u tome da se okolnosti najprije promijene, nego u sigurnosti da Bog ostaje isti. On daje snagu umornome, obnavlja one koji se uzdaju u njega i ne napušta svoje. Zato vaša nada ne mora zavisiti od onoga što se događa oko vas; možete ostati postojani i kada je put težak, jer vaša budućnost nije u rukama okolnosti, nego u rukama Boga.