Bog koji prebiva u vama nije pasivna prisutnost, nego djelatna sila koja nadjačava svaku slabost, svaku okolnost i svaki strah. Problem nije u tome što imate osjećanja, nego koji im je izvor. No, kada su osjećanja podređena Bogu I oblikovananjegovom Riječju, postaju snaga za duhovni napredak. Pravo pouzdanje ne raste iz samopouzdanja, ljudskih sposobnosti ili uspjeha, nego iz živog zajedništva s Gospodom koji živi u vama. Zato možete izdržati i obilje i oskudicu, mir i nevolju, jer vaša sigurnost ne počiva na onome što imate ili možete, nego na onome koji vas jača iznutra. Kada se ne oslanjate na tijelo, nego na Boga, tada vaša nemoć postaje prostor njegove moći, a vaš život svjedočanstvo da pobjeda dolazi samo iz pouzdanja u Krista koji djeluje u vama.

Bog nam nije dao savjest da nas muči, nego da nas sačuva — kao unutrašnji alarm koji se pali onda kada se približavamo onome što nas razara i udaljava od Boga. Ona nije nepogrešivi vodič sama po sebi, jer može biti oblikovana istinom ili može biti otupljena pod uticajem svijeta, ali kada je natapamo Božijom riječju i odmah joj se pokoravamo, postaje snažna zaštita naše vjere. Problem ne nastaje kad se savjest oglasi, nego kad je svjesno utišavamo, odgađamo poslušnost i prilagođavamo standarde, sve dok glas ne oslabi, a vjera ne počne da se gasi. Čista savjest donosi mir pred Bogom i ljudima, snagu u molitvi i postojanost u iskušenjima, dok prljava ili okorjela savjest vodi u nemir, duhovnu slabost i na kraju u brodolom vjere. Zato je poziv jasan i hitan: čuvajte savjest, hranite je istinom Pisma i slušajte je bez odlaganja, jer Bog kroz nju čuva vaše srce i vaš hod s njim.

U toj jednoj, naizgled bezazlenoj epizodi – kada uđete na zabavu odlučni da drugima budete podrška, a završite tako što svaki razgovor okrećete prema sebi – skriva se najdublja istina: vaša žudnja za pažnjom nije samo trenutna slabost, nego trag praznine koja je ostala kada ste zamijenili Očevu ljubav ljudskim odobravanjem. Upravo u tom trenutku, kada vas vaše riječi iznevjere, kada osjetite da vas nešto u vama gura da budete viđeni i prihvaćeni, postaje jasno da se borite ne sa okolinom, nego sa sopstvenom starom prirodom. A izazov koji stoji pred vama je ovaj: usudite li se priznati da taj unutrašnji nagon nije slučajnost, nego poziv da se vratite Izvoru koji jedini može ispuniti ono što od drugih uzalud pokušavate izvući?

Koliko puta vam se ukaže prilika da „vratite milo za drago“? Jedna riječ, jedan potez, i bol bi izgledala naplaćena. U svijetu koji odiše osvetom, povrijeđeno srce lako može povjerovati da kad uzvratimo da će to donijeti mir. Ali nakon što sve utihne, ostaje velika praznina. I usred te unutrašnje bitke, Sveto pismo postavlja pitanje koje reže duboko: želite li živjeti po impulsu grijeha ili načinom koji vodi u slobodu?

U Svetom pismu stoji jasan poziv: klonite se zla, činite dobro, tražite mir i slijedite ga. Osveta nije vaša zadaća — ona pripada Bogu. Krist nije pobijedio zlo uzvraćanjem, nego predanjem; nije slomio neprijatelje silom, nego ih je razoružao ljubavlju na križu. Zato ne dajte zlu da vas oblikuje. Ne nosite gorčinu. Pustite da uvrede skliznu, a da oprost govori. Jer zlo se ne pobjeđuje zlom — nego dobrom koje dolazi od Boga. A za to vam je potrebna njegova natprirodna snaga.

002 RZD - Čuda

Najveći lom u vašem životu se ne pojavljuje onda kada drugi pogriješe prema vama, nego onda kada shvatite da ste sigurnost, vrijednost i sreću počeli tražiti u stvarima koje vas nikada ne mogu održati. Upravo tu, u trenutku kada vam ne stigne plata, kada vas šef ne primijeti ili kada neko drugi dobije priznanje koje ste vi željeli, budi se onaj unutrašnji “Hyde” — dio vas koji je nastao onda kada ste odlučili da svijet zamijeni mjesto koje je trebalo pripadati Bogu. A ključna istina je ova: borba u vama nije slučajna. Ona vas poziva da prepoznate gdje ste zamijenili povjerenje u Stvoritelja za oslanjanje na prolazne stvari. Ako se usudite da se vratite tom prvobitnom smjeru — iznutra prema vani, od povjerenja prema djelovanju — otkrićete da vaš “Jekyll” nije slabiji od “Hydea”, već samo dugo gladan onoga što jedino Bog može dati.

Čista savjest nije osjećaj koji sami proizvedete, nego duhovni alarm koji Bog usađuje u vas da bi vas sačuvao od vas samih. Ona je Božiji dar, ali nikada samostalni vodič; postaje pouzdana tek kada je oblikovana Božijom riječju i poslušna Duhu Svetom. Kada savjest trenirate prema standardima ovoga svijeta, ona utihne i dopušta ono što razara, ali kada je izlažete Svetom pismu, ona bdije nad vašim odnosom s Bogom i s ljudima. Zato se Pavao svjesno trudio da ima savjest bez prigovora — jer znao je da mir, sloboda i duhovna snaga ne dolaze iz ignorisanja unutrašnjeg glasa, nego iz života koji je usklađen s Božijom istinom. Čista savjest nije teret koji vas sputava, nego Božija zaštita koja vas vodi u radost, sigurnost i život u svjetlu.

Bog vas ne poziva samo da mu se divite izdaleka, nego da mu pripadate kao prijatelji — da živite u sigurnosti ljubavi koja vas poznaje do kraja i ipak vas ne odbacuje. On vas prima takve kakvi jeste, ali vas ne ostavlja takvima, jer pravi prijatelj želi vašu puninu, vašu zrelost i vašu radost u njemu. Njegovo prijateljstvo nije površna bliskost, nego predano i vjerno zajedništvo koje ulazi u vašu svakodnevnicu, sluša vas, nosi vaše slabosti i ostaje kada svi drugi odu. I upravo takvo prijateljstvo s Gospodom postaje mjera vaših odnosa s ljudima: koliko ste uronjeni u njegovu ljubav, toliko ćete znati voljeti, prihvatati, slušati i davati sebe drugima. Bez tog odnosa, sve se svodi na prolazne veze; s njim, prijateljstvo postaje mjesto gdje se Božija slava vidi u ljubavi koja se daje do kraja.

Kada se Božije dijete nađe u grijehu, pozvani smo da ne prilazimo ni s visine ni s distance, nego sa sviješću da i sami stojimo samo po milosti Božijoj. Put koji nam je pokazan nije put javnog razotkrivanja, nego put ljubavi koja ide prvo nasamo, zatim s nekoliko svjedoka, i tek na kraju pred zajednicu — sve s jednim ciljem: da se izgubljeni zadobije, a ne da se uništi. Disciplina nije hladna pravda nego ozbiljna, bolna ljubav koja štiti svetost zajednice i dušu onoga koji griješi, jer mali, nepokajani grijeh razara cijelo tijelo poput kvasca. Kada ljubav biva odbijena, crkva je pozvana na teške, ali spasonosne odluke, uvijek s nadom da će Bog kroz bol dovesti do pokajanja i povratka. Ovo nije poziv na osudu, nego na strahopoštovanje, poniznost i odgovornost.

Najdublji preokret nastaje u trenutku kada prepoznate da se vaš unutrašnji “Mr. Hyde” budi upravo onda kada vam najviše nedostaje sigurnost. Kada posao visi o koncu, kada vas drugi prestižu, kada neizvjesnost pritisne srce, iz vas izranja mješavina straha, bijesa i sebičnosti koju ne možete potpuno kontrolisati. To nije samo psihološki fenomen; to je duhovni signal da ste svoje pouzdanje premjestili sa Božije ljubavi na nestabilni svijet stvari, novca, ljudi i okolnosti. Pred vama je izazov da prepoznate tu zamjenu i da se vratite izvoru sigurnosti koji ne puca pod pritiskom – Ocu koji vas je stvorio i koji je jedini kadar utišati tamu u vama.