Mora da se u meni nešto sliježe, vraća se na svoje mjesto. Slike samo okuju svoje okvire.

Baka Maja je pričala kako su nekim ženama, od toliko teških radova ispadale maternice, pa su ih podvezivale. Žene su vukle plugove, nije ni konja bilo. Orale su i pjevale.

Očito je njegovoj ženi postalo dosadno kad su djeca odrasla i otišla. Da su ostala, sigurno bi bila nesretna zato što nisu nigdje otišli i ništa od života napravili. Ništa osim njihove unučadi, svoje vlastite sudbine, svojih vlastitih života koji, kakvi su takvi su, ali su njihovi vlastiti. Uostalom, poslije svih ljubavnih svađa, prepirki o djeci, ručkovima s familijom koje je svake godine sve manje, šta bi to oni mogli raditi?

Mržnja je, moguće, dugo uzgajana ljutnja, bijes, nešto što dođe nakon ogorčenja, osjećaja nemoći, nešto uzgojeno da bi pokazalo privid kontrole, fokusiranost, nešto što, vjerojatno, osobi pruža svrhu, postaje smisao bivstvovanja kao što su nekome ljubav ili pak pohlepa.

Samo je šačica političara i oficira dopala robije zbog počinjenih zlodela, a i to zahvaljujući međunarodnoj zajednici; da smo se samo mi pitali svi bi bili na slobodi. Svi ostali, hiljade i hiljade štetočina, izvukli su se bez ikakvih posledica, zadržavši sve ono što su oteli, imovinu, novac, uticaj, poslovne veze, položaje. Svi su nagrađeni za zločin uništenja zemlje i nacije.

Istraživali smo:

• Hoće li Sarajevo izgubiti bitku protiv svojih nacionalista?
• Šta je Dodik radio na privatnoj turneji po rijetkim zemljama koje ga još uvijek tolerišu?
• Kako su porodične firme Ace Stanišića dobile poslove vrijedne 1,7 miliona KM?

Slušaj Žurnal!

Kuda odlazimo, koliko povijesti možemo ponijeti i koliko ona vrijedi u dobu tehnološkog booma, koji već ugrađuje mikročipove u ljudski mozak, a ratujemo u rovovima s nikad većom vojničkom i civilnom smrtnošću? Reklo bi se da je čovjek bezmalo vrlo zlo biće, koje svaki izum odmah koristi kao oružje, ili je pak samo redoslijed drugačiji - pa što vojna industrija smatra zastarjelim, to je pristupačniji javno.

Svi oni dobro znaju da Franjo nije nacionalista, ni otvoreni ni skriveni. Zašto se onda napada s puno više strasti nego oni koji zaista tako misle, to uporno ponavljaju i imaju moć i političke mehanizme da svoje prijetnje ostvare? Zašto se smatra da je potrebno što prije obračunati se baš sa Šarčevićem, iako on nema nikakvu moć? Otkud toliko ispoljene mržnje?

Uvučeni u kuće, u sebe, u tišinu između onih s kojima živimo trajemo željno čekajući san s nadom da će nakon njega doći drugačiji dan, dulji periodi svjetlosti koji će nas pokrenuti i skratiti vrijeme koje smo primorani provoditi u samoći među onima za koje smatramo da im je naša ozbiljnost prihvatljiva, i obratno.

Ne vole ljudi slobodu, čak ni kad je prividna, simbolička i strogo ograničena na vreme trajanja prazničnih manifestacija.

Nisu ludi da se ustreme na nekog lokalnog ili državnog moćnika, na nekog ko je zaista odgovoran za njihove svakodnevne probleme, već se obaraju na one koji nemaju moć, na bezbedne mete, pa krivcima za svo zlo proglašavaju pisce, novinare, intelektualce i pripadnike raznih manjina.

Istraživali smo: 

• Zašto su vlastodršcima rudnici na Majevici i Ozrenu važniji od stanovništva?
• Tajni utrošci budžetskog novca, Vlada RS za predstavništva u Rusiji i Austriji izdvojila dodatnih 1,5 miliona KM.
• Da li je presudom na petomjesečni zatvor načelnik Bugojna Hasan Ajkunić prekršio prethodnu jednogodišnju uvjetnu kaznu?  

Slušaj Žurnal!