A rat, zapravo, nikada ne završava. Samo mijenja agregatno stanje. S bojnog polja preseli u dnevne boravke i korporacijske urede, bjesni u hodnicima parlamenta, baca loptu na nogometni travnjak i odzvanja tribinama. Ljudi smo i cijela povijest je cijena koju smo platili za zablude i ushićenja. Mi ubijamo zbog ljubavi.

Ima li neke koristi od istine? Nažalost, oni koji je izgovore dobiju samo tjeralice, svi ostali izvuku mnogo više koristi. Ta korist nije dnevnogeopolitička, niti važi samo za jedan rat, ona se proteže mnogo dalje i dublje. Svi to znamo, ma koliko šutili o tome.

Nisu kažnjene ubice Slavka Ćuruvije, nisu otkrivene ubice Dade Vujasinović, ne zna se ko je ubio Milana Pantića. Država sve vreme šalje jasnu poruku koja je poslednjom odlukom Apelacionog suda samo dodatno pojačana. Ta poruka glasi: Ubijanje novinara u Srbiji nije zločin. Kartel je i dalje na vlasti i dobro čuva svoje ljude. A novinari neka malo pripaze šta pišu.

Istraživali smo: 

• Zašto su tužioci u Republici Srpskoj zaboravili kriminal iz pandemije?
• Koje su nepobitne činjenice iz kriminalne nabavke respiratora?
• Dok Kinezi traže državnu imovinu za zalog, Dodikova nervoza raste.

Slušaj Žurnal!

Ti si imao svoje vrijeme, gotovo je, prijatelju; sad je red na nas, šta hoćeš?

Sve me pomalo podsjeća na pravljenje papirnih aviona, bacanje s 12. kata, tj. s terase, i gledanje kako hvataju zračnu struju. Samo, sad su puno brži pri padu, otežali od mokrijeg novinskog papira, sa svježijim i još strašnijim vijestima.

Smiješno je kad ljudi opisuju Hercegovinu, kako je podrugljivim tonom nazivaju kamenjarom. Ona to, jednim svojim dijelom i jeste, ali ljudi iz neke svoje obijesti i malograđanske uobrazilje zaboravljaju kako je kamen lijep, kako lijepo diše i nikada ne umire. Kada biste me pitali da u nekoliko riječi opišem taj mali komad planeta vjerojatno bih spomenuo ledene rijeke i užareni kamen.

U nas su ugrađeni svi životi onih koje smo ikad voljeli i s kojom smo dijelili krv. I tako je bolno to saznanje, da o njemu niti razmišljamo, niti želimo. Ali dođe, ponekad. U tišini, u nekim mirisima i bojama, u našim rukama i zagrljaju, u našim međusobnim oslovljavanjima, dođe to saznanje. I nije to nikakva utjeha, ali je odgovor na važna pitanja, od kojih je najvažnije: gdje odlazi ljubav?

Istraživali smo:

• Kako je Dragan Vukajlović priznao primanje mita pa dobio posao u IDDEEA?
• Ostaje li Kakanj bez pitke vode zbog rudnika u Varešu?
• Revizija potvrdila pisanje Žurnala o poslovanju Milana Ševe i Aleksandra Milašinovića.

Slušaj Žurnal!

Wittgenstein, sin najbogatijeg industrijalca u Habsburškom carstvu, pobjegao je iz Cambrigea da bi postao seoski učitelj, a jedno vrijeme je radio i kao vrtlar u samostanu.
Vidite, vrtlar u samostalnu, jedan od najvećih umova jezika, gospodine Cvijetiću, rekao je Leon.

 A, evo vidite, nabogatiji danas, prvoplasirani na Forbes listi 100 najbogatijih ljudi u Kini, treću godinu za redom, flašira vodu!! (izvor Kulturbunt)