Između redaka

Branko i Sanja vratili su se kako bi popričali o raznim knjiškim temama. Ovoga puta bez viceva, ali i dalje s puno smijeha i dobrih knjiga.

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Branko Matijašević - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Pred sam početak nove školske godine te kraj godišnjih odmora Sanja je uhvatila pravog kapitalca - inozemnu autoricu Laini Taylor, koja je u Hrvatsku došla sudjelovati u opatijskoj SF i Fantasy konvenciji Liburnicon. Kako se provela, kako izgleda njen proces pisanja i kada možemo očekivati novu knjigu saznajte u sljedećih 47 minuta!

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Laini Taylor - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Branko i Sanja vraćaju se prije ljetne pauze kako bi s vama podijelili svoje preporuke za dugo i knjiško ljeto! A napišete li nam svoje preporuke za Branka i Sanju na YouTubeu možete osvojiti Barcaffe paketić i hit knjigu Sluškinja!

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Branko Matijašević - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Iako je veći dio života štedio i odbijao ići na putovanja, u jednom je trenutku odlučio sve presjeći i početi putovati. A jedna od zemalja koje je posjetio posebno mu je zapela za oko - kako on kaže, ona tirkizna. Iran. Ivan Đogić ne samo da je posjetio Iran, nego se u njega preselio i postao iranski zet, a o svemu je napisao i knjigu o kojoj ćemo danas porazgovarati - Iran u prezentu.

-------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi. . Starica je onda među tim kuglama vidjela gospodina koji je bio jako čudno obučen; na sebi je imao suknjicu, crne štrample i cipele koje nose mađioničari u filmovima. - Možeš uzeti jednu - rekao joj je misteriozni muškarac, koji je mogao biti žena, pokazujući na knjige koje su lebdjele oko njih. - Ali pazi, ona koju poneseš sa sobom utjecat će na tvoj daljnji put. A ona je uzela knjigu na čijem hrptu je pisalo Jose Luis Borges, Aleph." A kako je Ivan nastavio priču saznajte pri kraju epizode.

-------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Ivan Đogić - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija – Hoću knjigu

Svatko od nas u životu je imao uspone i padove. Ponekad se kaže da je život kao linija srca; da nema uspona i padova bili bismo mrtvi. No teško je osvjestiti to kada si na dnu. Kad ti ništa ne ide od ruke i kad misliš da si najjadnija osoba na svijetu. Upravo se to vrtilo našoj gošći, Kristini Kuzmič, po glavi prije desetak godina. A onda se prijavila na show Oprah Winfrey, pobijedila, imala svoju kulinarsku emisiju, održala niz promocija po Americi te objavila hit knjigu Drži se. I tko bi doli - sad bi gori! Ovo je Kristinina priča.

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Kristina Kuzmič - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija – Hoću knjigu

Daleko s Novog Zelanda došla nam je Pippa. Ne Middleton, ali McKay, predstaviti svoju novu knjigu - Vrijeme otkrivanja. No postoji li još nešto znakovito kod ove autorice, osim što nam dolazi iz dalekog inozemstva? Itekako. Jer radnja njene knjige smještena je upravo u - Hrvatskoj!

Razgovor je vođen na engleskom jeziku, s titlovima na hrvatskom i engleskom jeziku.

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

P.J.McKay - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija – Hoću knjigu

Knjiški podcast, a ono u njemu - jedan političar. Što se krije iza poziva dogradonačelniku u podcast Između redaka, voli li knjige, pomažu li mu u poslu i kako je došlo do projekta knjižnice u Paromlinskoj saznajte u novoj epizodi od dogradonačelnika Luke Korlaeta!

-------------------------------------------------------------------------------------------Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi. . Starica je onda među tim kuglama vidjela gospodina koji je bio jako čudno obučen; na sebi je imao suknjicu, crne štrample i cipele koje nose mađioničari u filmovima. - Možeš uzeti jednu - rekao joj je misteriozni muškarac, koji je mogao biti žena, pokazujući na knjige koje su lebdjele oko njih. - Ali pazi, ona koju poneseš sa sobom utjecat će na tvoj daljnji put."

A kako je Luka nastavio priču saznajte pri kraju epizode.

-------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Luka Korlaet - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Naša Sanja često u podcastu voli spomenuti da je srednje dijete, a ovoga puta preko puta joj se našla osoba koja za sebe kaže da je stakleno dijete. Što su to staklena djeca, zašto je i kako o tome napisala knjigu, kakve su reakcije čitatelja i kako je to ogoliti cijelu svoju obitelj (i to bez ljutnje iste) ispričala nam je Nastja Kulović.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi. . Starica je onda među tim kuglama vidjela gospodina koji je bio jako čudno obučen; na sebi je imao suknjicu, crne štrample i cipele koje nose mađioničari u filmovima."

A kako je Nastja nastavila priču saznajte pri kraju epizode.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Nastja Kulović - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Jedan od najpopularnijih i najdražih profesora - svakako u 18. gimnaziji, no i šire - Sanji je došao u goste razgovarati o knjigama. Vlastitim, tuđim, domaćim, stranim, lektirnim - ma tko bi to mogao pohvatati! Uvjerite se sami i poslušajte razgovor sa Zoranom Ferićem!

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču:

"Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata. Približila se, kako je vatra ne bi zahvatila, da može pročitati o kojim se naslovima radi." A kako je Zoran nastavio priču saznajte pri kraju epizode.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Zoran Ferić - gost

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu

Kako je to dobiti na stotine odbijenica najbolje zna naša gošća. Ne da je neuspješna u poslu koji radi nego zastupa razne autore diljem svijeta pa onda odbijenice, ali i "prihvaćenice" prima u njihovo ime. Ona je Diana Matulić, jedina literarna agentica u Hrvatskoj koja djeluje kroz agenciju Corto literary, a kako bira koje će autore zastupati te koji autori i zašto najbolje prolaze u inozemstvu otkrit će nam u ovoj epizodi.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Pričam ti priču: "Prokletstvo, ali ne ono koje kažemo u frustraciji nego pravo vještičje. Kao da prokletstvo koje smo naslijedili samim našim rođenjem na ovom planetu nije dovoljno, neka se uglađena starica odlučila stvari učiniti zanimljivijima. Probudila se rano, kao i svakog jutra prije toga, i počela brusiti najveći nož koji je mogla naći u svojoj kuhinji. Grlo se neće prerezati samo. I ne bi to bio neki brzopleti čin; poznaje ovu misao otkad poznaje sebe. Zadovoljna oštrinom noža, starica ga je spremila u torbu i zaputila se van iz kuće pa hodala cijeli dan i cijelu noć dok nije došla do raskrižja. Znala je da ju njezin put dalje vodi na desnu stranu, no crna ju slutnja nije puštala pa je skrenula lijevo, a onda je začula glas. Tanak, grlen, tih, slabašan, a opet dovoljno glasan da ga se jako čuje, glas joj je znao ime i dozivao ju sve bliže i bliže. Starica je pomislila: „S obzirom na to da mi zna ime, to mora biti nešto iz prošlog života, ali kako sam dobro naoštrila onu svoju nožinu i spremila je u torbu, to vjerojatno i neće biti neka prijetnja", a onda je začula tiho, pa zatim sve jasnije pucketanje lišća i korake koji su se približavali sve bliže i bliže, kao i osjetila dah na stražnjoj strani svoga vrata. Kad se okrenula, pred njom je stajala vitka žena blagog, a opet odlučnog pogleda plavih očiju jasnih kao vedar dan, iz čijih su usana izlazile riječi polako, jedna po jedna: - Ne bojim te se. Ne bojim se. - Ne bih se ni ja bojala da sam umrla. - Ah, nakon 99 godina i 23 i pol sata dosadi i ovo moje trenutačno stanje, ali ono će se svakako ubrzo promijeniti. - Na tvom mjestu – reče - ja bih se možda ipak bojala - i iz torbe izvadi vijenac češnjaka. A na to će duhica napraviti nešto posve neočekivano što ne možete nikako vjerovati! Hladna ruka dodirnula je staričino rame i ono malo života nestalo je iz nje. Tijelo joj je klonulo, oči su joj se sklopile, a posljednje riječi koje je izgovorila bile su... - Ne približavaj se studenom zdencu. Jer u njemu prokletstvo čeka sve nas. A onda je zasjala velika svjetlost. Potpuno zaslijepljena starica mogla se osloniti samo na ono osjećanje u dubini svojeg bića koje nas prati čak i kad sva ostala čula otupe. A ono joj je govorilo da više nije na raskrižju. I zaista. onoga trena kad je uspjela laganim treptajem otvoriti svoje kapke i upiti u sebe novu spoznaju već se nalazila pred vratima od teškog, tamnog drveta što nisu imala ni kvaku, na što se probudila nova spoznaja - morala ih je otvoriti riječima. Iskušala je sedam stotina čarobnih formula, ali se vrata nisu otvorila sve dok joj, iscrpljenoj, kroz zube nije kliznula sedamsto prva: "Prokletstvo!" Vrata su se polako uz jezivu škripu, kao da nisu otvarana stoljećima, otvorila, a starica je iza njih ugledala zapanjujući prizor. Ušla je, a pred njom je zasjalo 10.000 gorućih vatrenih kugli, koje su stajale na mjestu i treptale. Čim bi pogledala direktno u jednu od plamenih kugli i dok god bi ju gledala, ista bi prestala gorjeti i uskoro je shvatila da je svaka kugla zapravo knjiga s nečijim imenom otisnutim na koricama koja gori, ali ne može izgoriti. A kad se malo pomnije zagledala, starica je shvatila da joj neka imena na njima i nisu tako nepoznata."

A kako je Diana nastavila priču saznajte pri kraju epizode.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sanja Srdić Jungić - voditeljica

Diana Matulić - gošća

Animacije u suradnji s - Luna&TOčka

Produkcija - Hoću knjigu