Ovo je prvi događaj u životu Ivana Krstitelja o kojem nam apostol Ivan daje zapis u svome Evanđelju. Ovdje ne vidimo početak Ivana Krstitelja, njegovo rođenje kao što to vidimo kod doktora Luke. Ivan Krstitelj se ovdje ne ističe jer nije bio voljan biti ništa više od samog glasa. To je sve. Imao je važnu poruku koju je trebao da prenese drugima. Poruku koja je bila veća i važnija od njega samog.

“Riječ” jeste jedno od najviših i najdubljih imena Gospoda Isusa Krista. Nije lako utvrditi tačno značenje, ali je očigledno da Gospod Isus Krist nije “logos” grčke filozofije. Umjesto toga, On je “memra” hebrejskih spisa - a to je Riječ Božja!

Prva tri Evanđelja nazivaju se sinoptička Evanđelja, jer su napisana prema sličnom obrascu, ali četvrto Evanđelje je drugačije. Matej i Marko naglašavaju Isusova čuda, Luka obraća pažnju na usporedbe, a Ivan ne čini ni jedno ni drugo. Isusova čudesa su predstavljena kao znaci i odabrana su sa velikom pažnjom i izbirljivošću kako bi se objasnile i rastumačile određene velike duhovne istine. A velika tema u Evanđelju po Ivanu je i Kristovo božanstvo.

Bog ima daleko uzvišeniju i veću svrhu koju ne vidimo. I to danas daje važnost našem životu. Moramo priznati koliko smo samo ljudi jer ne vidimo dalje od svog nosa kada nas snađe nevolja. Tada se pitamo sljedeće: „Zašto Bog dopušta da se sve ovo dogodi?“ On ima u vidu dobar razlog i On neće dozvoliti da nam se bilo šta dogodi ukoliko to neće postići dobru svrhu u našem životu. Ohrabrimo se danas kroz Josipov primjer stradanja i patnje.

Dolazimo do jednog dramatičnog poglavlja. Imamo scenu u kojoj vidimo starog Jakova na samrtnoj postelji. Oko njega se skupilo svih dvanaest sinova. Ovo je njegova oproštajna poruka, a ona je veoma važna. Počinje sa svojim najstarijim sinom i ide ka najmlađem. Nema ništa što bi bilo važnije od ovoga. To je dramatično. Sve što čovjek kaže na samrtnoj postelji je važno, jer osjećate da tada govori samo istinu. Jednom od sinova je iskazana čudesna Božija milost kroz blagoslov budućih dešavanja.

Rečeno nam je da rastemo u milosti i spoznaji našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Krista. Morali smo čekati da Jakov ostari da vidimo plodove, ali hvala Bogu za mogućnost rasta u našim životima i hvala Mu na strpljenju da nam to dopušta. Bog ne ulazi u naše živote onako kao što bi to učinili neki od nas. Bog je vrlo strpljivo postupio sa ovim čovjekom i vrlo strpljivo će postupati i sa nama.

Otkriti ćemo da je ovo poglavlje ono koje govori o Jakovu u najboljem svjetlu do sada. Jakov se jednostavno ne pojavljuje u dobrom svjetlu kada ga prvi put sretnemo u Svetom pismu. Zapravo, tako je sve dok ne dođemo do trenutka kada on krene na ovo putovanje u Egipat i tek tada možemo vidjeti da je on postao čovjek vjere. Ovo poglavlje to otkriva više nego bilo koje drugo.

Imamo susret dvoje ljudi koji se nisu vidjeli preko dvadeset godina. Oslikava nam se jedna predivna slika. Slika izgubljenog sina koji se vraća kući. Ali, Josip nije taj izgubljeni sin!

Josip je mogao uvidjeti da u svemu što mu se izdešavalo da je Bog sve to dopustio sa svrhom! Shvatio je da se Bog kretao u njegovom životu! Kada bismo mogli vidjeti Božiju ruku na ovakav način u našim životima, da li bismo se zapravo razgnjevili i tražili “pravdu”? Obratite pažnju na objašnjenje koje Josip ovdje daje. Ovaj čovjek daje Bogu slavu!

Ovdje vidimo jednu čudesnu i predivnu slika koja se tek treba ispuniti. Zaharija je rekao da će se jednog dana otkriti i objaviti svojoj braći. Pitaće ga o ogrebotinama na njegovim rukama. I da će u to vrijeme, Gospod Isus, reći da ih je primio u kući svojih prijatelja. Tada će ga prepoznati. Tada će plakati, a on će im osigurati spasenje. On je osigurao iskupljenje za njih.