Isus daje jednu veoma tešku lekciju. Mnogi koji su do ovog časa slijedili Isusa i slušali njegov nauk su bili zgranuti, te ne razumjevši njegovih riječi, napustili ga.  Isus postavlja pitanje svojim najbližim učenicima da li će ga i oni napustiti i onda slijedi jedna prekrasna izjava Šimuna Petara.

Isus je onaj koji je sišao sa neba i dao svoj život da mi možemo imati život - to je spasenje! On je “hljeb” kojim se stalno trebamo hraniti da bismo mogli da živimo i rastemo u njemu.

Imamo jedan događaj gdje se dogodilo pravo čudo! I kada u ovu jednačinu stavite Isusa, onda imate više nego dovoljno. Zapravo, imamo dvanaest košara ostataka! Dvanaest košara hrane koje niko nije ni pipnuo. A znamo li šta to znači? To znači da kada Isus nešto čini, on to nevjerovatno dobro radi.

Došli smo do mjesta sa velikim Isusovim izjavama i vidimo da je sam Isus životvorac. Ne samo da on ima život, nego i daje život.

“Hoćeš li” ili “Želiš li iskreno biti ozdravljen?” Ovo je veoma čudno pitanje koje je Isus postavio ovom čovjeku koji je bio bolestan 38 godina. Vrlo apsurdno, zar ne? Naravno da je želio biti ozdravljen. Zašto ga je onda Isus to pitao? Postoje dva razloga. Prvi je bio da rodi nadu u tom čovjeku. Njegov je slučaj bio beznadežan. Svjetlo nade je najvjerovatnije jedva tinjalo u njegovom životu i sigurno je bio u očaju. A drugi razlog, koji je važniji, jeste taj da čovjek skrene svoj pogled sa bazena. Potaknuti ga da pogleda i vidi Isusa. 

Došli smo do Isusovog susreta sa Samarijankom kod bunara. Isus joj je skrenuo pažnju na njen grijeh. Rekao je da ode i zovne svoga muža i da dođe onda opet nazad. To je bila osjetljiva tema. Imala je prethodno pet muževa, a čovjek sa kojim je u tom trenutku živjela nije joj bio muž. Živjela je u preljubu. Isus insistira na tome da kada dođemo njemu da ćemo se pozabaviti grijehom u svom sopstvenom životu. Ona je pokušala da skrene temu, ali Isus je bio strpljiv i svojom mudrošću kroz istinu ju je navodio da dođe do najveličanstvenijeg trenutka u svom životu.

Pozicija ovog svijeta je kao pozicija čovjeka koji u zatvoru čeka onaj završni i najgori dio osude na smrtnu kaznu, ali mu se u jednom trenutku nudi da prihvati pomilovanje. I to je današnje Evanđelje. Ono ne podrazumijeva reći čovjeku da mu se sudi. Ono govori čovjeku da je izgubljen u svojoj zloći pred Bogom. On je već u zatvoru i čeka izvršenje kazne. Biblija jasno pokazuje šta Evanđelje zapravo jeste. Ono ima svrhu spašavanja onih koji su već izgubljeni.

Nikodem dolazi Isusu i govori kako on i oni kojima on pripada znaju da je Isus od Boga poslan. I to je bio iskren kompliment. No, Isus vrlo brzo mijenja temu razgovora, jer je ovaj očigledno došao pokušati pridobiti Isusa da zajedno sa njima - farizejima - pokušaju zbaciti rimski jaram. Zbog svoje popularnosti, Isus im je isprva bio interesantan i prihvatljiv. Ne da je samo bio čudotvorac, jer farizeji nikada nisu poricali Njegova čuda, već je bio neko kome su ljudi hrlili i obraćali se. Međutim, u ovom događaju, Isus prekida Nikodema i njegov tok razmišljanja i ide direktno u srž problema.

Dolazimo do nečega što je jako zanimljivo. A to je događaj koji se dogodio u Jeruzalemu za vrijeme Pashe. Mnogi to čitaju i kažu: “Bože, nije li divno što ljudi vjeruju u Njega!” Ali, nije bilo divno. Oni su samo klimali glavama u znak odobravanja kada su vidjeli čuda koja je učinio. Biblija nam kaže da im Isus nije vjerovao! Drugim riječima, njihova vjera zapravo nije bila prava vjera. To uopšte nije bila spasonosna vjera. A kakva je naša vjera danas?

Dolazimo do  prvog čuda koje je Isus učinio. Pretvorio je vodu u vino. Ali, najveće čudo od svega ovoga jeste da je Onaj koji je u početku bio sa Bogom, sada ovdje. On je bio Bog. On dolazi iz vječnosti i postao je tijelom, i odgajan je trideset godina u Nazaretu u Galileji, a zatim odlazi preko brda na vjenčanje gdje je očito bio pozvan od veoma bliskih porodičnih prijatelja i tu započinje svoju javnu službu.