Ako je postojalo nešto što bi ukazivalo ili dalo naslutiti ko je Josip, onda je to situacija kada kaže da se boji Boga. On daje svjedočanstvo za Boga. Josip nikada ne propušta priliku da da svjedočanstvo za Boga. On ovdje daje svjedočanstvo jer će Bogu dati slavu kao onome koji upravlja njegovim životom.

Imamo jasnu ilustraciju vjere. Vidimo kako je Jakov vjerovao. Čuo je nešto. Čuo je da u doba velike gladi u svijetu ipak ima hrane u Egiptu. Vjerovao je da ako odu tamo i kupe hranu da će im to spasiti živote. Ono što je jako važno jeste da je i djelovao u skladu sa svojom vjerom. To je spasonosna vjera. 

Ovdje je priča koja govori o pređenom putu od rita do bogatstva. Nijedna priča u popularnoj belatristici nije uzbudljivija od ove epizode iz Josipovog života. Ovdje sigurno jasno možemo vidjeti Božiju ruku u njegovom životu. Josip je bio svjestan toga u danima nevolje i to je u njemu razvilo mnoge vrline koje su plod Duha, a jedna od ovih vrlina, koja je već ranije spomenuta jeste strpljivost.

Josip je postao rob, a onda da još bude gore, postao je i zatvorenik. Padao je sve niže i niže. Jadnik, rekli biste! Ali, Bog se kreće u njegovom životu sa određenom i nevjerovatnom svrhom. Gdje god da je Josip bio, njegova sposobnost je bila prepoznatljiva.

Činilo se da je Josip manje-više baksuzan momak. Kada je došao u Egipat i baš kada bi se činilo da će sve da se odvija glatko i lijepo u novonastaloj situaciji, uvijek bi se nešto dogodilo što ga je stavljalo u još gori položaj. Ipak, to se sve događalo sa svrhom!

Zašto nam se sad prekida priča o Josipu i ubacuje se jedan događaj iz Judinog života? Pogotovo baš sada u ovom trenutku? Postoji dvostruki razlog.

Josip je bio omiljeni sin svog oca. Imao je snove zbog kojih su ga njegova braća mrzila, a mrzili su ga i zbog toga što im je otac bio pristrasan prema njemu te što ih je on očigledno tužakao ocu zbog njihovih loših djela. Bili su strašno ljubomorni na njega da su odlučili da ga uklone. Zapravo su ga željeli ubiti. Eto koliko su ga mrzili. Na kraju su ga braća ipak “samo” prodali u ropstvo u Egipat.

Ovdje se više pažnje pridaje Josipu nego li Abrahamu, ili Izaku, ili bilo kome drugome. Mislim da postoji nekoliko razloga za to. Dva su razloga za to. Jedan jeste taj da je Josipov život dobar i častan život. Bog želi da pred sobom imamo ono što je dobro, kreposno i veliko. A Josipov život je upravo takav.  

Tu je i drugi razlog, a to je sjajan razlog. Josip nigdje u Novom zavjetu nije dan kao tip Krista, ali niko nije sličniji Kristu po svojoj osobnosti i iskustvima od Josipa. Sve ovo ne može biti slučajno. Postoji više od dvadeset neobičnih paralela.

Ponos ili oholost srca je duševna izjava o neovisnosti kada neko kaže: „Mogu živjeti bez Boga i ne trebam Boga!“ Takav je bio Ezav.

“Očistite se“ danas za vjernika znači priznanje grijeha. Moramo se pozabaviti grijehom u svom životu. Ali, primjećujemo li šta ovdje Jakov još kaže? Kaže da promijene svoju odjeću. Riješite se stare odjeće. U Svetom pismu odjeća govori o navikama. Tako je i danas. “Odjeća” Božijeg djeteta bi trebala na neki način odražavati i pokazivati ko je ono i kome pripada. Nosimo li Gospodnje navike na sebi? Da li nas na poslu, u školi ili u našem okruženju ljudi mogu prepoznati kao one koji su drugačiji? Da li je naš život drugačiji?