Ovdje sada vidimo da je Abrahamov sluga otišao po nevjestu za Izaka. Jednako je i Duh Božji u ovome svijetu da pozove i dovede nevjestu za Krista. Ovo je čudesna slika o odnosu Krista i Crkve. Jedna od slika o kojoj se govori i koja se koristi jeste ta da će Crkva jednoga dana postati Kristova nevjesta. I to je način na koji se Crkva danas priprema, kao nevjesta. Otac i Sin su poslali Duha Svetoga u ovaj svijet. A Duh Božji, poput ovoga sluge, došao je razgovarati o nekome drugom – On je donio Kristove stvari da nam ih pokaže.

Abraham je stvarno čovjek vjere. On to iznova i iznova demonstrira, i upravo ovdje vidimo kako je izvrstan i veličanstven u svojoj vjeri! On kaže svom sluzi: “Možeš računati na to da će te Bog voditi. Bog mi je tako obećao.” Možete ovdje vidjeti da ne govori bez veze i da ne skače u nepoznato, u mrak. Vjera nije skok u mrak, ona se mora temeljiti i počivati ​​na Riječi Božjoj.

Pretpostavljamo da su Abraham, Izak i Jakov, i svi ti starozavjetni značajni ljudi bili zapravo veliki ljudi, ali da nisu bili tako pametni kao što smo to mi danas. I da oni ne znaju onoliko koliko mi znamo. Ali, vjerovatno da je Abraham znao mnogo više o Kristovom dolasku i evanđelju nego što mu pripisujemo.

Jakov je zapisao u svojoj poslanici sljedeće: „Abraham, naš otac, ne opravda li se djelima kad prinese svoga sina Izaka na žrtvenik” (Jakovljeva 2:21)? A apostol Pavle je zapisao sljedeće: „Što ćemo dakle reći za Abrahama, svojega oca? Što je postigao po tijelu? Jer ako se je Abraham opravdao djelima, može se hvaliti, ali ne pred Bogom. Jer što kaže Pismo? Povjerova Abraham Bogu, i uračuna mu se u pravdu” (Rimljanima 4:1-3). Šta je od ovoga ispravno? Ko je u pravu? Jakov ili Pavle?

Ne možemo više živjeti na način na koji smo živjeli prije poznavanja Krista. Moramo donijeti odluku. Jakov u svojoj poslanici kaže da je čovjek sa razdjeljenom dušom nestabilan na svim svojim putevima i to objašnjava nestabilnost i nesigurnost među mnogim današnjim kršćanima. Žele ići ruku pod ruku sa svijetom i njegovim načinom razmišljanja, osjećanja i djelovanja, a istovremeno ići i sa Gospodom koji nas je pozvao na potpuno suprotni i neopisivo veličanstveniji oblik življenja sa njim. Pokušavaju učiniti oboje, a to nije moguće jer je to dvoje u suprotnosti.

Lot se našao u veoma teškoj i lošoj situaciji. Proveo je godine života u Sodomi. Naučio je tolerisati stvari koje su se dešavale tamo, iako ih je nazivao zloćom. Gledao je Lot kako mu sinovi i kćeri odrastaju, i oni su u to vrijeme očigledno zasnovali brakove u tom gradu sa tamošnjim ljudima. Vidite li ovog čovjeka kako je iz Božije volje dospio na ovakvo mjesto?

Bog govori Abrahamu da zna kakva je strašna situacija u Sodomi i Gomori, ali da ide dole da istraži to. Bog nikada ništa ne radi u žurbi ili na brzinu. Dobro je što je Bog sve ovo izložio Abrahamu. Da nije, Abraham je mogao steći pogrešan utisak o Bogu - da je diktator, osvetoljubiv i da ne pokazuje nimalo milosti ili obzira

Jišmael je dijete rođeno iz ljudskog pokušaja da se ostvari Božije obećanje. On jeste bio Abrahamov sin i Abraham je bio vezan za njega. Imao je samo četrnaest

Bog se otkriva Abramu pod novim imenom, El Šadaj – Svemogući Bog! Također i Abramu daje novo ime. Sada mu je ime promijenjeno u Abraham. Abram znači „uzvišeni otac”, a Abraham znači „otac mnoštva”. Jišmael nije bio sin koga je Bog obećao Abrahamu. To je ono što nam ovo poglavlje veoma jasno pokazuje.

Ukoliko bismo mogli zaraditi svoje spasenje, onda bi nam Bog dugovao. Ali, Bog nikada ne spašava ni na koji drugi način osim milošću. Nikada nije imao drugu metodu spašavanja. Kao i u Abrahamovom slučaju, vjera se računa kao pravednost. Dakle, Abraham je samo vjerovao Bogu. Jednostavno je prihvatio ono što mu je Bog rekao, povjerovao mu, pouzdao se i upravio svoj korak u Božijem smjeru.