Put pravednosti

U našim okolnostima gdje su većinom loše i poražavajuće vijesti, imate li nadu za dobru vijest? Da li ste umorni i opterećeni? Želite li odmor svojoj duši?

Zadnja knjiga Novog zavjeta se zove Otkivenje. To je silna, duboka i potresna knjiga jer najavljuje poslednje događaje svijeta i vijeka. Ona istovremeno najavljuje u završnici nevjerovatno veličanstvene stvari i velike strahote. Dva smjera i dvije sudbine. Život i smrt. Kakav je naš upliv u svemu ovome?

Ono šta je Isus rekao učenicima o dolasku Savjetnika, Pomoćnika, Advokata je važno da shvatimo. Znate zašto? Mnogi ističu kako je ovim riječima Isus zapravo najavljivao dolazak novog proroka. Ali taj Savjetnik nije čovjek, jer Isus jasno kaže da je riječ o Svetom Duhu, da ga drugi ne mogu vidjeti. Ne, riječ je o osobi koja će dovijeka živjeti u Isusovim učenicima. Dakle, on je Duh koga Bog stavlja u srca svih koji vjeruju da je Isus Mesija. On ih preporađa, regeneriše, čisti, jača, pečati kao Božiju predragu svojinu i daje im pravo živjeti u božanskoj prisutnosti dovijeka.

Isus ima svu vlast. Data mu je i na nebu i na zemlji. I sad on šalje svoje učenike u sav svijet da navješćuju svim ljudima o njemu. Zašto?

Isusovo uskrsnuće dokazuje sve što je govorio o sebi. Nije li rekao da je uskrsnuće i život, da će živjeti svako ko u njega vjeruje, makar i umro? (Ivan 11:25) Obećao je vječni život svima koji vjeruju u Njega. Ali kako? Ako je i sam umro, kako može spasiti druge od sile grijeha, smrti i pakla?

„Dovršeno je!“ Zašto je to Isus rekao? Ostvario je Božiji plan spasenja! Može li ovako nešto reći svijet religioznosti? Ne, nikada. Religioznost uvijek govori da ništa nikada i nigdje ne završava. Ona nas primorava da dobročinstvima zaradimo spasenje. Tjera nas da se satiremo brišući svoje grijehe. Uvijek nam kaže da moramo jače, više, bolje i nikada ništa nije dovršeno. Religioznost nam kaže da, ako hoćemo u raj, moramo ispuniti vjerske rituale i ceremonije, dužnosti molitve, posta i onda da se nadamo najboljem na Sudnjem danu. To je religioznost. A po spoznaji Mesijinog djela, Bog nas transformiše u nove ljude kojima grijeh postaje neprivlačan i oduran. Postajemo ljudi koji žude za njegovim, Božijim stvarima, jer smo doživjeli snagu oproštenja naše zloće i tame i uvidjeli neizmjernu Božansku ljepotu njegovog svjetla.

Sve se sasvim, sasvim precizno odigralo, bar kako je prorok Izaija najavio sedam vijekova prije rođenja Mesije.

Jasno nam je da se Isus svojevoljno predao rukama onih koji su mu radili o glavi, željni ga vidjeti mrtvog. Možda ćete reći: „Ali zašto? Onaj ko smiruje oluje, izgoni zle duhove, vraća vid slijepima i podiže mrtve? Zašto i sebe nije spasio od dušmana?!“ Da bi ispunio Pisma, sva ona proroštva o Mesiji koji mora postradati, proliti krv kao žrtva koja odnosi grijehe svijeta. Pravedni Otkupitelj mora umrijeti za nepravednike kako bi ih priveo Bogu.

Isus je najavio ostvarenje obećanog novog saveza. Kako će stari savez biti zamijenjen novim. Šta je sa krvlju životinja? Gospod spominje dvije stvari, dva simbola: hljeb i čašu vina. Slomljeni hljeb je razdijelio učenicima kao simbol svoga tijela koje žrtvuje. Čaša vina je slika krvi koju kao Otkupitelj proliva za oproštenje grijeha onih koji to prihvataju, koji vjeruju u njegovu žrtvu i stupaju rado u blisko i vječito zajedništvo s Gospodom Bogom.

Kada je Isus ušao u Jeruzalem, svaki dan je išao u hram i poučavao ljude. I svaki dan su vjerske vođe pokušavale da ga zbune, da ga uhvate u zamku i optuže za bogohuljenje. Ali plašili su se naroda koji je pomno slušao Isusa, baš svaku riječ. Izgovarao je velika upozorenja. Sve je to bila teška besjeda, baš teška, ali istinita. Mnogo od tih riječi boli i pogađa nas. Zaista, „istina je poput bibera u očima.“