Put pravednosti

Gospod Isus je oživio mrtvaca koji je bio četiri dana u grobu. Sila smrti nije ništa za njega. On je jači, jer je, kako reče sam, uskrsenje i život. Sada on ide u Jeruzalem, gdje će ga i ubiti. Gospod je znao šta ga čeka tamo. Znao je da su se vjerske vođe dogovorile da će ga smaknuti, da će ga zajedno sa Rimljanima mučiti i razapeti na križ. Pa ipak, znajući sve to, nije oklijevao da dođe u tadašnju prestolnicu.

Odakle Isusu takva odlučnost? Želio je da se žrtvuje za one koje su željeli da ga ubiju! Kako je to čudesno! Da li bismo mi to uradili tako nešto? Da li bismo otišli negdje gdje nas čeka zavjera, hapšenje i smrt?

Otkako je svijeta i vijeka nije se čulo da je iko igdje i ikada oživio leš star četiri dana, pa još sahranjen. Jer, proces truljenja je već otpočeo. Ali Isus je upravo to uradio s preminulim Lazarom. Sila smrti nije bila problem za Gospoda Isusa, jer je on živa Božja riječ. On je sam božanski život koji nam je došao s neba. On je Mesija koji poput Boga nosi život u sebi. Kao što Bog uskrsava mrtvo tijelo i vraća mu život, tako i Mesija daje život kome hoće, jer je živototvorac i životodavac. Zato je Lazar i u takvom stanju mogao izaći iz grobnice, hodati i govoriti.

Bog je milostiv svima koji uviđaju i priznaju svoju nepravednost pred njim, ali osuđuje sve koji su samopravedni. Bog prezire ono što ljudi cijene. Zar bi mogao prihvatiti bahate, samoljubive narcise koji se smatraju pravednicima, dive se sopstvenim blagoglagoljivim molitvama, postu, izdašnim milostinjama, posjetama bogomoljama, ovome ili onome!? Tamo gdje je ljudsko JA u prvom planu ima li mjesta za slavu Božju? Nema! Ponos ne prolazi pred Svevišnjim.

Isus oslikava ljude kao ovce, kao stado, pa zato i kaže da je poput vrata na toru. Ko god prođe kroz njega – spasiće se. Zašto se služi ovom slikom? U ona vremena su torovi na pašnjacima bili tek prostori ograđeni trnovitim granjem, ili kamenjem, s jednim otvorom kao ulazom. Naveče, kada bi se stado sakupljalo, pastir bi tu utjerao ovce i legao na prolaz. On je bio vrata, zaštita i čuvar. Lako bi se probudio i ako bi neželjena zvjerka htjela unutra ili bi neka ovca htjela napolje. Ovo je slika koju on koristi.

Isusu nije ništa bilo i nije nemoguće, jer je utjelovljena Božija riječ, poslana da kao Čovjek živi na zemlji. Zato je imao silu i autoritet nad zemaljskim stihijama: vjetrom, morem, zlim duhovima, bolestima, pa i samom smrti. Gdje god je Isus išao mnoštvo ga je pratilo, tiskalo se oko njega, bučalo. Ali samo mali broj ga je istinski prepoznao kao Mesiju. Mnogi su mislili da je tek prorok i nisu prepoznali puninu Božju koja je prebivala u njemu. Nisu prepoznali slavu Božiju u njemu, da je došao s neba.

Postoje dvije vrste sljepila: fizičko slijepilo očiju i duhovno slijepilo očiju. Ovo drugo je gore od prvog. Bez očiju u glavi ne vidimo svijet oko sebe, ali bez očiju uma i srca ne vidimo duhovnu stvarnost i ne razumijemo stvari koje se tiču vječnosti.

Božija riječ nas uči da su sva Adamova djeca duhovno slijepa od rođenja, da im je um pomračen i srce ogrijehovljeno. Zbog Adamovog grijeha rađamo se u duhovnoj tami i neznanju. Mi smo poput stvorenja koje, čim se upali svjetlo, bježe u mrak. Izbjegavamo Božiju riječ i okrećemo se životu duhovne tame.

Nije li tužno da su vjerske vođe ostale tvrdih srca? Prezreli su Isusa. Izbacivali su iz sinagoga, tj. vjerskih krugova sve koji su ga priznavali za Mesiju. Dakle, došlo je do podjele u narodu baš zbog njega. Zbog toga su mnogi šutjeli. Plašili su se da javno ispovijede vjeru jer bi platili cijenu od strane vjerskih moćnika. Šapatom su govorili o njemu. Za jedne je bio „dobar čovjek“. Za druge je bio „prevarant“. A treći su na to odgovarali zdravorazumski: „Zar će Mesija, kad dođe, činiti veća čudesa nego što ih čini ovaj Čovjek?“

Zašto Isus govori okupljenima da se ne trude toliko oko prolazne, zemaljske hrane? Zar im kaže da je rad nepotreban, da je apetit tijela loš? Ne, daleko od toga. Ali, ako nam je samo stomak cilj, onda ćemo se predati sticanju „na se i u se“, sticanju svjetskih vrijednosti koje svakako prolaze. Jer, jednom ćemo ostariti i umrijeti. Vratićemo se u prašinu od koje smo nastali. Ali u nama je nešto što ne umire – duša. Ona živi zauvijek. Ali samo na dva mjesta: ili u raju, u nebu, ili u mjestu mraka i vatre, tj. u paklu. Zato Isus kaže: „Ne radite za hranu koja propada, nego za hranu koja ostaje za vječni život. Takvu hranu će vam dati Sin Čovječiji, jer je na njega Bog Otac utisnuo svoj pečat.“ Postoji hrana koja dođe i prođe, ali i ona koja nas siti dovijeka.

Gospod Isus u svojim poukama koristio priče, slike, tj. parabole. Često se služio njima da bi slušaocima prenio istine. Mnogi su svakako tu bili samo zbog iscjeljenja tijela, ali ne i duše od grijeha. Također, Isusa su poput duhovnih hijena uvijek pratile i vjerske vođe, samo da bi našle neki povod da ga optuže i pogube. Dakle, Isus je svima njima govorio u parabolama, ali bi čekao da ostane nasamo sa učenicima kako bi im posebno objasnio njihovo značenje. Poznajete li dvije poznate Isusove parabole i šta nam one govore?

U Isusu počiva božanska neograničena sila. Zato je mogao u trenu iscijeliti nesrećnu ženu koja je 12 godina bolovala od krvarenja. Jadnica je potrošila sve svoje imanje na ljekare koji ne samo da joj nisu pomogli, nego su joj i pogoršali bolest. Jedan dodir vjere, dodir resa Isusovog ogrtača, bio je dovoljan za isceljenje. Kada je dotakao oči dvojice slijepaca, vid im se u času povratio. Ali njegova sila nije bila ograničena samo na žive. I mrtve je podizao. To je uradio onom dječaku, pokojniku jedincu žene udovice. I Lazaru. I Jairovoj kćeri, i… Zaista je bio Božija riječ u ljudskom tijelu.