I Švicarska bi ubuduće trebala primiti više izbjeglica iz Sirije. Njih, međutim, tamo ne čeka samo teška zadaća svladavanja jezičnih prepreka i borba za egzistenciju, već i prilagođavanje na novu kulturu i novi način života. Švicarci očito vjeruju da se sve može naučiti - na tečajevima.

Nacionalno-konzervativna poljska vlada u rekordnom tempu preuzima kontrolu nad svim važnim institucijama u zemlji. Čelne pozicije se smjenjuju po stranačkom ključu, što doduše i nije neki poljski izum. Posebnost poljske priče je, međutim, epizoda s rasnim konjima čiji je uzgoj također u rukama državnih vlasti.

Obiteljsko nasilje nije problem određene vjerske, nacionalne ili socijalne grupe. Nalazimo ga kod siromašnih, bogatih, obrazovanih, neobrazovanih, stanovnika svih kontinenata. Tako i jedna od najrazvijenijih zemalja Europe, nacija koja sebe smatra velikom i koja se diči vrijednostima poput slobode i jednakosti, ima ozbiljan problem s obiteljskim nasiljem. I to nasiljem nad ženama. U Francuskoj u kojoj se inače o svemu nadugo i naširoko raspravlja, o ovom problemu se najradije - šuti.

Atentatori iz Bruxellesa su ubijali po nalogu "Islamske države". Ubojice nisu bili teroristi koji su došli iz Iraka ili Sirije. Ubojice u Bruxellesu, i ranije u Parizu, su bili Belgijci i Francuzi. Mladi muslimani rođeni u Europi, s putovnicama članica Europske unije, naši sugrađani koji su se radikalizirali i otišli u takozvani "sveti rat". Upravo su ti "domaći teroristi", kako ih se ponekad naziva, najveći problem sigurnosnih službi - nakon njihovog povratka u Europu.

Belfast je postao simbolom za sve podijeljene gradove svijeta. U sjevernoirskoj prijestolnici još uvijek postoje takozvani "mirovni zidovi". Podignuti su za vrijeme krvavih sukoba katolika i protestanata. Konflikt je službeno okončan prije 18 godina, ali zidovi još uvijek nisu maknuti. U međuvremenu su čak postali turistička atrakcija.

Turska je službeno kandidat za članstvo u Europskoj uniji, ali i zemlja kojom predsjednik Erdogan vlada, blago rečeno, čvrstom rukom. To na svojoj koži osjećaju i novinari. Represivni državni aparat ugrožava slobodu medija. Novinari žive opasno, pogotovo oni koji su se odjednom našli između dvije vatre.

Kako pobijediti strah? Kako se nositi s tugom i gubitkom? To su pitanja koja ovih dana muče žitelje Bruxellesa. Političari kažu kako se sada jednostavno mora nastaviti s uobičajenim životom, da se ne smije dozvoliti da nam teroristi diktiraju tempo. Ali to je lakše reći nego učiniti, pokazuju i iskustva građana Bruxellesa.

Poznajete li susjede koji žive u vašoj zgradi, ljude iz ulice? Vjerojatno da - ako živite u manjem mjestu u kojem je ćakula sa susjedima sastavni dio društvenog života. U većim gradovima to je rijetkost. Živi se anonimno. Komunikacija se odvija preko interneta. Sve više u virtualnom, a sve manje u stvarnom svijetu.

Nakon Turske se i Nizozemska žali da je Bruxelles ignorirao važna upozorenja odaslana uoči nedavnih terorističkih napada. Belgijska vlada odbacuje te prigovore. Za to vrijeme od belgijskih istražitelja se ne čuje baš puno o tome kako istraga napreduje.

Prodaja slatkiša je unosan posao. U Njemačkoj se godišnje proda čokolade i drugih slatkiša za više od 15 milijarda eura. Ali, i druga hrana često sadrži velike količine šećera, primjerice dječja hrana. A to nije zdravo. Jedna majka u Velikoj Britaniji je zato pokrenula kampanju protiv previše šećera u hrani. U tomu ju podupiru znanstvenici sa Sveučilišta u Cambridgeu.