Da se ne zaboravi i da se ne ponovi.

Prijateljstvo u kojem otkrivamo istinu o sebi.

Mudrost je naučiti optuživati sebe. Hrabro pogledati u neko zrcalo, priznati i okriviti sebe. Kad to uspijemo učiniti, svima će biti bolje.

Kao što riječima možemo ranjavati jedni druge, ranjavati svijet u kojemu živimo, tako njima možemo i iscjeljivati rane, obnavljati porušeno. Da, svaka je naša riječ svojevrsno sjeme iz kojega niče i današnji i sutrašnji svijet, sjeme po kojemu se toliko toga može i roditi i umrijeti u nama i među nama.

Biti velik u Božjim očima znači biti ponizan i brižan baš prema onima koji su naizgled maleni u društvu.

Otajstveni se Bog razotkriva ondje gdje mi ljudi ljubimo naše bližnje.

Kršćani, a osobito oni među njima koji su na istaknutijim položajima u Crkvi mogu se naći u situaciji u kojoj, kao i farizeji, samo naizvan obdržavaju propise, žele dati samo sliku, samo privid dobra i sveta života, a iznutra ili kad ih drugi ne mogu vidjeti, mijenjaju sasvim svoj život. Isus je farizeje prozivao javno, a sve je preneseno u mediju koji je najprevođenija knjiga na svijetu, u Bibliji. Svaka opomena može čovjeku samo koristiti.

Godišnji odmor ima smisla ako se nakon njega osjećamo duhovno i tjelesno osnaženi i motivirani za nove i stare životne i profesionalne izazove.

Čitanje književnih djela odlazak je u oazu mira kreativne samoće.

Kompromisi i poluistine vode udaljavanju od Boga. Na primjer: slušamo riječi evanđelja i u njima biramo ono što nama odgovara jer "tvrda je to besjeda tko je može slušati". Nestalni smo mi ljudi, neodlučni, mlaki. Približimo se Bogu ali se odmah zatim povučemo kompromisima. Nažalost, dopuštamo si predugo hoditi tom stazom.