I na stranicama drame "Tragedija mozgova" (napisane 1906. godine) Janko Polić Kamov diže stijeg protiv začahurenosti građanske klase u provincijalizam, duhovni autizam i lažni tradicionalizam. Piše to iz pozicije mladog naraštaja koji u ime života propovijeda “kult groba". Da bi se Kamovljevoj misli i emociji što više približila, redateljica i adaptatorica, Vedrana Vrhovnik, razbija formu drame, pretvarajući je u oratorij koji zvoni tugom i krikom, te u njega interpolira Matoševe stihove iz pjesme "Mora", a koji su bili tradicijski izvor komadu i koji su, kad su se pojavili, razbili harmonični diskurs hrvatske književnosti. Ova radiofonski radikalna verzija "Tragedije mozgova" podastire nam Kamova ne samo kao utemeljitelja hrvatske avangardne književnosti nego i kao našeg suvremenika.