Kada vidimo čovjeka koji se bavi nekim poslom, recimo da je prodavač, i uđemo u njegovu radnju, on je tada na prstima. Biće prilično uzbuđen i posvećen tome da nas usluži i da nam nešto proda. Ukoliko je on dijete Božije, kakav je u drugim prilikama kada nije na poslu i kada pokušava zaraditi za život? Da li živi za Boga?

Vjernik treba hodati u Božijoj volji kao što voz ide prugom, po šinama, a ne da iskače iz njih. Treba hodati ovim svijetom da bude vidljivo da pripada Kristu. Kršćanin bi trebao hodati tako da vam da do znanja da je on dijete Božije. Pažljivo pazimo kako hodamo.

Grijesi koji su ovdje opisani su grijesi koji preovladavaju među nevjernicima. Svi ti grijesi imaju veze sa niskim oblicima nemorala. Pavao ovdje govori da dijete Božije ne može učestvovati u takvim stvarima, posebno ne smije da mu to postane navika. Čak i malo prepuštanje takvim stvarima bi izazvalo muku i agoniju duše.

Nekontrolisan jezik u ustima vjernika je pokazatelj njegovog istinskog života. Znamo da će ono što je u bunaru srca biti izvučeno kofom na površinu, zapravo, izaći će na vidjelo kroz usta. Govor jednog vjernika treba biti na visokoj razini poučavanja i prenošenja ohrabrenja drugim vjernicima.

Kada dođemo Kristu po spasenje, počinjemo jedan novi hod, i Pavao kaže da trebamo hodati u Duhu.  Trebamo hodati u sili Duha Svetoga. Ukoliko čeznemo za nagradom, i ukoliko ga želimo čuti da nam jednog dana on kaže: “Bravo, dobri i vjerni slugo”, onda ćemo živjeti pravi kršćanski život. Hitaćemo prema toj nagradi uzvišenog Božijeg poziva u Kristu Isusu. Ovdje počinjemo naš hod i slušamo dobrog i velikog Pastira koji nas vodi.

Pavao piše da vjernici trebaju marljivo održavati jedinstvo Duha. A kako to postići? To ne znači da trebamo biti kopije jedni drugih. Svaki vjernik je dobio dar kako bi mogao sudjelovati i djelovati u tijelu vjernika na određeni način.

Bio je jedan čovjek, jedan od onih koji dijele traktate sa Evanđeljem. Jednom prilikom je pružio traktat jednom drugom čovjeku, i ovaj ga je upitao: „Šta je ovo?“ Dobio je odgovor: „To je traktat.“ Onda mu je ovaj čovjek vratio traktat i rekao: „Ja ne znam čitati.“ Još mu je rekao: „Kažete da je to traktat? Ja to ne mogu čitati, ali mogu gledati vaš život i vidjeću kakve ćete tragove napraviti i ostaviti iza sebe.” Ovo je najveća propovijed koju kršćanin ikada može propovijedati. Neko promatra njegove životne tragove, a ne čita traktate koje on dijeli. To je ono što je važno. Živjeti snagom novog, Duhom preporođenog čovjeka!

Pavao molio jednu čudesnu molitvu. Moli da vjernici mogu biti ojačani snagom Svetog Duha u svojoj nutrini. Činjenica je da se danas veoma često zanemaruje duhovno, dok se sva pažnja posvećuje fizičkoj strani. Pavle moli za unutrašnjeg čovjeka, jer razumije da vanjski čovjek prolazi.

Zbog velikih ciljeva koje ima otkrivenje misterije, a koje je Pavle nabrojao, on je bio spreman trpjeti i zatvor kao apostol pagana. On nije želio da Efežani izgube duh, te da budu obeshrabreni. On je smtrao da je njegovo zatvaranje doprinosilo Božijoj slavi i njihovom dobru.

Starozavjetni hram, koji je naslijedio Mojsijev Šator sastanka, bio je sastavljen od pregrada. Postojala su tri ulaza u tri odjeljka: vanjsko dvorište, Svetinja i Svetinja nad svetinjama. Zatim su bili odjeljci namijenjeni svećenicima, onda za Izrael, za žene i pagane. Krist je svojom smrću uklonio veo i postao je put, istina i život tako da kroz Krista možete ići i doći direktno do Boga. Oni koji dolaze njemu uklanjaju se iz svojih malih pregrada i odjeljaka, i postavljaju se u Krista, novi hram, tamo gdje nema pregrada i odjeljaka. Križ ruši pregrade i Evanđelje se propovijeda svim narodima i narodnostima.

Možemo li danas reći: „Spašen/a sam“? Možda nam potakne ovakve misli: „Oh, ne bih se usudio/la dati takvu izjavu, jer ne znam što budućnost nosi.“ Ali, to nije temelj našeg spasenja. Naše spasenje počiva na milosti. Bog nas je spasio milošću. Možemo biti uvjereni u to da će onaj koji je počeo dobro djelo u vama, dovršiti ga do dana Krista Isusa. Ukoliko jesmo zaista dijete Božije, što svakako ne isključuje da ne možemo odlutati daleko od njega za neko odreženo vrijeme, ali će on uvijek napraviti put za nas da mu se možemo i dragovoljno vratiti.

Spašeni smo Božijom milošću i već je danas naše spasenje kompletirano i završeno. Stoga možemo reći: „Na temelju onoga što je Krist učinio za mene i činjenice da me Duh Sveti privukao Kristu, ja sam mu povjerovao na temelju Božije riječi. Spašen/a sam!” To nije spasenje tipa „nadam se“ ili spasenje tipa „pokušaću“, već spasenje koje može reći: „Milošću smo spašeni.“ I to pomoću vjere. Ne od sebe, već je to Božiji dar. Ne od djela da se niko ne bi hvalio.