Četvorica ljudi su napustili Rim. Bilo je to oko 62. godine poslije Krista i ti ljudi su bili na putu za provinciju Aziju, koja se nalazila na teritoriji koju danas nazivamo Mala Azija. Jedan od tih ljudi išao je u Makedoniju. Ti ljudi su imali sa sobom četiri najuzvišenija spisa kršćanske vjere. Ovi dragocjeni dokumenti bili bi neprocjenjivi da danas postoje. Rim nije shvatio značaj spisa tog jednog zatvorenika. Da je Rim shvatio koliki je značaj tih spisa, onda bi te ljude uhvatili i dokumenti bi bili zaplijenjeni.

David se našao u ovom trenutku između čekića i nakovnja. Između dvije vatre. U lošoj je situaciji. Izgubio je svoje voljene. Njegovi vlastiti ljudi su također pod velikim emocionalnim pritiskom zbog gubitka svojih voljenih i žele kamenovati Davida. 

Postoje trenuci u našim životima kada su okolnosti takve da neće donijeti bilo kakvu radost ili sreću. Ponekad smo na mračnom mjestu, upravo kao što je bio i David. Gledamo oko sebe, a sve izgleda beznadežno i pomoći nema na vidiku. Šta ćemo tada učiniti? Biti obeshrabreni? Izvući bijelu zastavu? Odustati? Reći da ne možemo dalje?

Slijedi događaj gdje Šaul ide po savjet vještici iz En Dora, tj. želi da prizove mrtvog Samuela jer mu Bog ne odgovara. A Sveto pismo osuđuje praksu nekromantije (vidite Ponovljeni zakon 18:9-12). Bog je u prošlosti sudio mnogim narodima zbog toga i čak je izbacio svoj narod iz zemlje da se ne okrene od njega prema takvim stvarima. Mrtvi uopšte ne mogu komunicirati sa živima! Kada kažemo da mrtvi ne mogu komunicirati sa živima, ipak postoji jedan izuzetak. Želimo li slušati glas “mrtvih”? Onda poslušajmo ovo: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. I nijedan koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti dovijeka. Vjeruješ li to?” To je glas onoga koji je umro! Postoji samo jedan koji može govoriti s nama koji smo bili “mrtvi”, a to je onaj koji je živ zauvijek, Gospod Isus!

Abigajila spominje praćku, a David je znao sve o tome. Ona je to spomenula namjerno, jer je tada u svoj Izraelskoj zemlji bilo dobro poznato šta je David učinio - da je praćkom pobijedio Golijata. Kao da je rekla: “Baš kao što si ti stavio kamen u praćku i bacio ga iz nje, te taj kamen pogodio i oborio Golijata, na takav će način i tvoji neprijatelji biti zbačeni - biće oboreni kao iz praćke.” Bog će ih oboriti.

Možemo primjetiti da David - iako je bio progonjen od Šaula - nikada nije podigao ruku na njega. Zašto? Zbog činjenice da je Šaul bio Božji pomazanik, David je prepustio Bogu da se pobrine za njega. Kada bismo samo mogli doći do tog nivoa da i mi prepustimo Bogu da se nosi sa našim protivnicima. Većina nas želi da se sami nosimo sa njima, ali Bog može uraditi puno bolju stvar sa njima!

Kada uzmemo ovakve stvari u svoje ruke, onda više ne hodamo po vjeri. Ne vjerujemo mu. Ono što zapravo u tom trenutku komuniciramo jeste da Bogu ne možemo vjerovati da će to riješiti onako kako mi to želimo, pa uzimamo stvari u svoje ruke. David je prepustio Bogu da se pobrine za Šaula.

Ukoliko smo osjetili udarace u ovome svijetu, ukoliko smo osjetili da je to nepravedno, ukoliko smo potlačeni i ne znamo gdje da se okrenemo i kome da se obratimo, ukoliko osjećamo da se nikome ne može uputiti žalba, onda vjerovatno pokušavamo pronaći izlaz.

Danas se mnogi okreću raznim vrstama poroka, a neki se odlučuju čak i na samoubistvo. Međutim, postoji neko, postoji jedan, koji nas i danas zove, jer je on Sin čovječji koji je došao potražiti i spasiti ono što je izgubljeno, i on nam može pomoći. On nam želi pomoći! I sam je bio kušan kada je bio ovdje dole na zemlji. Da li smo u nevolji? Potreban nam je Spasitelj. On poziva one koji će mu danas doći.

Jonatan je bio Davidov pravi prijatelj. Imati takvog prijatelja je pravo bogatstvo. Sveto pismo nas uči da je prijatelj onaj koji je bliži od brata, jer brat te ponekad iznevjeri, ali pravi prijatelj nikad. Sveto pismo kaže da pravi prijatelj u nevolji postoje kao brat. Čovjek dokazuje da vam je prijatelj onda kada ste u nevolji ili kada ga trebate. Jonatan je upravo to dokazao.

David je u iskustvu sa Golijatom saznao da nije mogao koristiti oružje ovoga svijeta. Morao je koristiti drugo oružje, druge metode, a to su bile one kojima ga je Bog naučio. To je ono što svaki vjernik danas treba prepoznati!

Bog nas gleda kakvi smo iznutra. On kod svih nas uvijek provjerava našu nutrinu. Ovdje, u ovom konkretnom slučaju, vidimo da Bog kaže Samuelu: „Sada, kada odeš u Jišajevu kuću, ne gledaj na vanjski izgled njegovih sinova. Ja ne sudim prema tome. Dozvoli mi da ovaj put ja izaberem čovjeka. Ja ću izabrati kralja!“ Bog vidi srce.

Ukoliko smo djeca Božija, onda smo na mjestu gdje poznajemo Gospoda, a on sam kaže da ako ga ljubimo, onda ćemo držati njegove zapovijedi! Ne možemo biti bez afekcija prema njemu i istovremeno oduševljeno hoditi prema njegovoj Riječi. Ne možemo reči da ga slijedimo ako smo mu neposlušni.