Kontrast koji ovdje imamo je između djela tijela i ploda Duha. Svrha kršćanskog života jeste proizvesti plod Duha. No, plod Duha ne možemo načiniti vlastitim trudom. Od nas se zapravo traži da dopustimo da Isus živi kroz nas. Razlog za to je što mi sami to ne možemo. Stara priroda ne može proizvesti plodove. Ne postoji zakon protiv takvih stvari i ne postoji zakon koji bi ih proizveo. Da li smo ikada pokušali biti krotki? Kada bismo čak i pokušali biti krotki i uspjeli u tome, bili bismo ponosni što smo postali krotki i tada bi izgubili svoju krotkost, tu svoju poniznost. 

Milost je ta koja nas oslobađa od činjenja zla i omogućuje nam da činimo dobro. Milost nas ne oslobađa da ne griješimo, ali nas oslobađa od grijeha. Današnji vjernik bi trebao željeti ugoditi Bogu. Ne zato što mu mora ugoditi poput roba, već zato što je sin i želi ugoditi svom Ocu. Kršćanin čini ono što Bog želi, ali ne zato što se boji učiniti nešto drugačije poput neprijatelja, već zato što to želi učiniti, jer je Bog njegov prijatelj. Bog je taj koji ga ljubi i on služi Bogu ne zbog nekakvog pritiska, prisile ili zahtjeva izvana, kao što je Zakon, već zbog velikog principa koji postoji unutar Kristovog života, i koji je u nama - a to je da Ga volimo. Sve se zasniva na odnosu ljubavi prema njemu.

Nikakav pravni aparat neće proizvesti kršćanski život. Formula je dana upravo ovdje. To je jednostavna usporedba. Vjera koja po ljubavi djeluje. To je način na koji treba živjeti kršćanskim životom. A ljubav će biti plod Duha Svetoga.

Jednom je jedan čovjek ovako govorio i trebalo bi nas impresionirati. Rekao je: “Želim tako vjerovati Kristu da onog dana kada dođem u njegovu prisutnost i kada me upita: ‘Zašto si ovdje?’ mogu reći: ‘Vjerovao sam ti kao svome Spasitelju.’ A tada bi mi on rekao: ‘To je veoma pohvalno i jako sam sretan što si tako činio. Ali šta si ti to činio?’ Ja bih mu tada rekao: ‘Nisam ništa učinio.’ Onda bi mi rekao: ‘Slučajno znam da si bio predsjednik teološkog fakulteta. Zar ne želiš to spomenuti?’ Rekao bih: ‘Ne. Nikad nisam vjerovao da je to spasenje.’ ‘Znam da si kršten.’ ‘Da, ali nikada nisam vjerovao da je to spasenje.’ ‘Pa bio si član crkve?’ ‘Da, ali nikada nisam vjerovao da je to spasenje.’ ‘Ali, učinio si mnogo lijepih i dobrih stvari za koje si bio pohvaljen.’ ‘Da, ali nikada nisam vjerovao u to.’” Nadalje bi govorio: “Želim tako vjerovati Kristu da mu mogu reći: ‘Žao mi je, ali vjerovao sam samo tebi kao svome Spasitelju.’“

Da li je to način na koji mu danas vjerujemo? Da li je to način na koji počivamo na Gospodu Isusu Kristu kao našem Spasitelju?

Možemo vidjeti da je Izakovo rođenje bilo čudo. Abraham nije mogao imati sina, a rečeno nam je i da je Sarina utroba bila mrtva. Ona jednostavno nije mogla imati dijete. Sarina utroba je bila kao grobnica i iz smrti je Bog izvukao život, ako možemo to tako reči. Izakovo rođenje nije bilo samo rođenje. Bilo je to uskrsnuće i bilo je čudesno. Pavao ovdje pravi kontrast između ta dva djeteta.

Mnogi danas zaista ne žele da čuju istinu Evanđelja. Samo žele da im se kaže nešto lijepo što će ih raznježiti, nekako ih pomilovati i učiniti da se osjećaju dobro. Svi mi volimo da nam se češkaju i masiraju leđa. I danas se sa propovjedaonice događa nešto slično. Imamo mnogo trljanja i češkanja leđa. A propovjedaonica nije mjesto za to. 

Ako smo djeca Božija, željećemo da nas vodi Duh Božiji. Tijelo često može nadvladati i pobijediti u našem životu, ali nas nikada neće usrećiti. Nikada nećemo biti zadovoljni time jer nismo naime primili duha ropstva da bismo se opet bojali. Ne trebamo reći: “Bože, ja jednostavno ne živim kako bih trebao živjeti i pitam se jesam li tvoje dijete.” Primili smo Duha posinstva u kojem vapimo: “Aba, Oče!” Taj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija.

Zbog činjenice da je Abraham spašen vjerom i mi smo spašeni vjerom. Abraham je prinio malu žrtvu gledajući na Kristov dolazak. Isus je došao kada je bilo pravo vrijeme. Mi se osvrćemo unazad u historiju na vrijeme kada je Isus došao. Prije otprilike 2000 godina, Sin Božiji je došao i umro na križu da bi mi mogli imati život. Danas mu vjerujemo. Mi smo od Abrahamova potomstva.

Zbog čega je dan Zakon? To je ono što je bitno. Pavao ne pokušava reći da Zakon nije imao svoju slavu i veličanstvenost. Pavle ne namjerava umanjiti značaj Zakona. To nije ono što on pokušava učiniti. On ovdje pokazuje Zakon u svoj njegovoj veličanstvenosti, punini i savršenstvu, ali istovremeno pokazuje i to da je upravo takvo savršenstvo Zakona razlog zašto stvara prepreku koju ne možemo preskočiti kako bismo bili prihvaćeni od Boga.

Spasonosna vjera je dinamična. To je životna vjera koja vodi u akciju, djelovanje, djela. Ali, sada to više nisu djela zakona. Vjera rađa djela. Današnja ideja da će vas djela spasiti je kao da stavite kola ispred konja koji treba da ih vuče. Neki su stavili konja u kola. Važno je vidjeti da oni koji su opravdani vjerom da ih to vodi ka djelima. To se dogodilo i u životu Abrahama.