Evanđelje je istinito bez obzira na iskustvo Galaćana ili bilo koga drugog. Evanđelje je objektivno. I vrlo je povezano sa onim šta je Isus učinio za nas. Ali, sada u ovom odjeljku, i iskustvo će potvrditi Evanđelje. Apostol Pavao ovdje upravo to radi. On im kaže da su došli Kristu i da ih je Duh Božji preporodio. Nadalje im postavlja pitanje da li se to dogodilo po Zakonu ili po vjeri u Krista? Ovo je veoma važno za nas. Poenta je u tome da su Galaćani pogriješili u procjeni toga kako su primili Duha Svetoga.

“Anthropos” je grčka riječ i ona je zapravo generički izraz za kompletan ljudski rod, odnosno na čovječanstvo. Ta riječ govori o solidarnosti rase, zajedničkoj ljudskosti koju svi imamo. Time se ruši barijera između ljudi različitih boja kože. Razbija barijeru između rasa. Razbija barijeru različitih nacija. Probija i barijere društvenih slojeva. Bilo koji čovjek može biti spašen, bez razlike ko je i odakle je. Svi mi smo na istom tlu pred križem, a to tlo je “grešno”. Mi smo svi grešnici. A nada je jedino u Kristu i njegovom djelu.

Nametnulo se jedno pitanje: da li je Evanđelje koje Pavao propovjeda isto ono što su i drugi apostoli propovjedali? Oni su Evanđelje primili sa Isusovih usana. U prvom dijelu drugog poglavlja Poslanice Galaćanima, u prvih deset stihova, vidimo jedinstvo “oba” ta Evanđelja i vidimo Pavlova iskustva koja je imao sa drugim apostolima u Jeruzalemu.

Mnogi ne samo da su doveli u pitanje Pavlovu poruku, već su doveli u pitanje i njega samoga, kao čovjeka, odnosno njegov integritet i njegovo apostolstvo. On nije bio jedan od prvobitnih dvanaest učenika. Tako su govorili. Bio je kao neka vrsta pridruženog člana. Zbog toga su dovodili u pitanje valjanost njegovog autoriteta kao apostola. Pavle će se pozabaviti tom temom i pokazati im da je njegovo apostolstvo ono koje se zasniva na tome da je direktno pozvan kada je doživio lično otkrivenje Isusa Krista.

Nema ništa što možemo dodati vrijednosti Isusove žrtve. Ništa! On je dao sebe. Šta to mi imamo da damo? Možemo li išta nadodati tome da je on sam sebe dao? To je sve što je potrebno. On je dao sebe. Kada dajete sebe, dali ste sve. Dali ste ono što jeste, što imate, svoje vrijeme, svoj talenat. Dali ste sve. On je dao sebe. Nije mogao dati više. Ništa ne možemo tome nadodati. Dao je samoga sebe za naš grijeh. Pavle jednostavno nije mogao dočekati da kaže ovo.

Postoje dvije metode koje koriste oni koji napadaju Evanđelje. Pokušavaju mu dodati nešto, a onda pokušavaju diskreditovati čovjeka koji ga propovijeda. Danas napadi na Riječ Božiju ne dolaze direktno, tzv. frontalnim napadom. Kao što znamo, ni u ratovanju to nije uvijek najbolja metoda osim ako se nemaju nadmoćnije snage. Način na koji se to radi jeste da se ne napada frontalno nego bočno. Sa strane. Zaboilazi se. Rasporede se trupe i napada se iz raznih uglova.

Tako ni neprijatelj danas ne vrši frontalni napad na Riječ Božiju. Napad se izvodi uvijek suptilno. Ti napadi se, generalno gledajući, preduzimaju protiv svakog onog koji je propovijeda. To je razlog zašto su svi oni koji su temeljni i fundamentalni u vjeri danas tako žestoko napadnuti. Apostol Pavao je bio žestoko napadnut. Napadnuto je njegovo apostolstvo i njegov autoritet. On brani svoje apostolstvo ovdje na samom početku i upućuje jedan pozdrav kojim određuje ton ove poslanice.

Na ogrtaču oplećka Velikog svećenika su bili postavljeni zlatni zvončići i nar. Tako da kada je Veliki svećenik služio, moglo se čuti kako zvone zvončići kada bi ulazio u Svetinju. I dok je tamo služio, mogli ste vani čuti kako zvončići zvone. Nar govori o plodu, o plodonosnom životu, a zvončići govore o svjedočanstvu života. Ljudi su to mogli čuti i tada bi rekli: “Veliki svećenik je tamo i služi za nas. Znamo da je tamo.”

To je ono što bi nam obožavanje i štovanje trebalo značiti. Trebalo bi nas privući Kristovoj osobi. Ako u nedjelju ujutro ne čujemo nešto poput tih zvončića, nešto što naše misli privlači Kristu, onda nešto nije u redu.

Novac za otkup je ono što je napravilo podnožja Svetišta. To jest, na tome je bio smješten Šator sastanka. Počivao je na srebru. Počivao je na otkupljenju. Isto važi i danas! Svaki pojedinac, svi mi moramo lično prihvatiti otkupljenje koje je u Kristu. Moramo platiti otkupnu cijenu.

Koja je to i kolika je otkupna cijena? Ona ne uključuje srebro niti zlato. “O, svi koji ste žedni...” Jedini uslov danas je biti žedan. Da li smo žedni? Da li želimo da pijemo vodu života? Ona je besplatna. Spasenje je besplatno, ali nije jeftino. Boga je to koštalo svega. Dao je svog sina da umre i da plati cijenu, da bismo mi danas bili otkupljeni njegovom krvlju.

Božije djelo treba obavljati s entuzijazmom. Trebamo raditi stvari na takav način, i to predstavlja pravo kršćansko ponašanje. Moramo to učiniti s entuzijazmom. Apostol Pavle kaže u Rmljanima 14:5 sljedeće: “... svatko neka je uvjeren za svoje mišljenje!” To je način na koji trebamo činiti bilo šta. Moramo biti potpuno uvjereni u to što činimo. “Radim ovo jer želim to raditi. Nestrpljiv sam da to učinim.” “Jao meni,” kaže apostol Pavle, “ako ne propovijedam evanđelje...”. Kada bi na takav način, sa takvim žarom i entuzijazmom dolazili u crkvu, cijeli grad bi došao vidjeti što se to dešava u crkvi. Bilo bi to pravo probuđenje!