Jedna siromašna žena, iz siromašnih četvrti jednog velikog grada, bila je odvedena zajedno sa grupom ljudi na odmor na okeanu. Nikada prije toga nije vidjela okean. Kada ga je vidjela, briznula je u plač. Neki su mislili da je veoma čudno to što joj je neko priuštio tako lijepi odmor, a ona je onda briznula u plač. Pitali su je: „Zašto plačeš?“ Ona je pokazala prema okeanu i rekla: „Ovo je jedina stvar koju sam ikada vidjela i da toga ima više nego dovoljno.“ Božijeg milosrđa ima više nego dovoljno. On ima okeane milosrđa.

Pavle govori o ogromnoj sili koja je podigla Isusa iz mrtvih. Ta sila jeste ono što nas čini djetetom Božijim, jer smo u protivnom mrtvi u svojim prestupima i grijesima. Ali, sada smo oživljeni u Kristu. Za to je potrebna sila i to sila uskrsnuća duhovno mrtvih.

Divna je i veličanstvena stvar imati Božijeg Duha. Onoga koji će nam dati mudrosti i objave, da spoznamo Isusa. Duh Božiji će biti naš učitelj. Duh Božiji je jedini koji nam može otvoriti oči našeg srca. Oči našeg srca, a ne oči uma, kako bi naše srce moglo razumjeti. Možda smo vrlo briljantni intelektualno, ali to nam ne garantuje da možemo razumjeti duhovnu istinu. Samo Duh Božiji nas može poučiti o duhovnim istinama.

Ovaj odjeljak bez sumnje je jedan od najljepših. O čemu on ovdje govori? Neko će da kaže: „On ne spominje preporod.“ Pavao ovdje ipak spominje preporod, ali način na koji to radi je čudesan. Mi sada prelazimo sa Božijeg djela za nas, djela Boga Oca u planiranju crkve, zatim djelo Gospoda Isusa u otkupljenju Crkve i plaćanje za Crkvu, te sada vidimo da je djelo Duha Svetoga koji štiti Crkvu drugačije. Vidite, Božje djelo za nas je objektivno, i ono je i u Ocu i u Sinu. Izveli su ga i Otac i Sin, ali sada imamo djelovanje Duha Svetoga u nama.

Još jedna priča dolazi i to iz mračnih dana ropstva. Bila je jedna lijepa djevojka koja je bila dovedena na pijacu robova da bude prodana. Tamo je bio jedan veoma okrutni robovlasnik, brutalan tip koji je počeo licitirati za nju. Svaki put kada bi on dao svoju ponudu, djevojka bi se naježila, a na licu joj bi se pojavio izraz straha. No, tamo je bio prisutan još jedan čovjek koji je bio vlasnik plantaže, i on je također posjedovao robove. Ali on je bio dobar prema svojim robovima. On je vidio šta se događa, pa se uključio u licitiranje.

Na kraju je on nadmašio onog okrutnog tipa. Kupio je tu djevojku, popeo se na platform gdje je ona stajala i bila izložena na prodaju, skinuo je početnu cijenu koja je bila stavljena na nju, i onda je krenuo da odlazi. Ona je krenula za njim, a on se okrenuo i rekao joj: „Šta to radiš i kuda ideš?“ Ona mu je rekla: „Pa, kupili ste me.“ „Oh, pogrešno si razumjela. Nisam te kupio jer mi treba rob. Ne treba mi. Ne želim novog roba. Kupio sam te da te oslobodim.” Stajala je ondje, zapanjena za trenutak, ali onda je odjednom pala na koljena i rekla: „Ali zašto, služiću vam zauvijek.”

Ono što većina ljudi danas voli jeste lijepa religija. Kristov križ ne privlači estetski čovjeka, ne privlači čovjekov ponos. Danas izostaje naglasak na Kristovoj krvi. Prilično je odbojno. Postoji jedna priča o jednoj gospođi koja je prije mnogo godina otišla do jednog propovjednika. Prišla mu je jednom prilikom i rekla: „Propovjedniče, ne volim slušati o krvi. To mi je odbojno. To vrijeđa moju estetsku prirodu.” Propovjednik ju je pogledao na svoj karakterističan način i rekao: „Slažem se sa vama da je to odbojno. Ali, jedina stvar koja je odvratna u vezi sa tim jeste vaš i moj grijeh.” I to je ono što je odvratno kada se govori o otkupljenju krvlju i oproštenju grijeha.

Kada Bog počne sa određenim brojem ovaca, recimo stotinu, doći će do kraja sa svih tih stotinu ovaca. On neće izgubiti ni jednu jedinu od svojih ovčica. To je njegovo obećanje. Ponekad naša sklonost i tendencija jeste da zalutamo. Smjer kojim odlučimo da idemo jeste da ne idemo prema Bogu nego bježimo od njega. I onda se nađemo tamo negdje daleko od njega. A šta tada radi Pastir? On izlazi da traži tu izgubljenu ovčicu da je vrati u svoje stado. On nikada neće reči da nema veze ako se jedna izgubila, jer ih ima još devedeset devet. Hvala Bogu da imamo Pastira koji nikad ne odustaje. On kaže: „Počeo sam sa stotinu i završiću sa svih stotinu!”

Postoji jedna priča. I to je priča o jednom momku. Želio se pridružiti crkvi i to je bila dobra konzervativna crkva. Tamo su mu postavili jedno pitanje, a glasilo je: „Kako si spašen?“ On je odgovorio: „Pa, ja sam učinio svoj dio, a Bog je učinio svoj.” Ovi su pomislili da su ga uhvatili u neobranom grožđu. Rekli su: „A koji je to bio tvoj, a koji Božiji dio?“ Momak je rekao sljedeće: „Moj dio je bio da griješim. Bježao sam od Boga onoliko brzo koliko su me ove buntovne noge nosile i moje grešno srce vodilo. Bježao sam od njega. A on je išao za mnom dok me nije sustigao.“ Promislimo dobro! Postoji li išta što bi to tako dobro i slikovito opisalo?

Primjetimo nešto što je veoma važno. Bog nas je blagoslovio, a mi njega hvalimo iz srca svojim usnama jer nas je on prvi blagoslovio. Naš blagoslov je deklaracija, a njegovi blagoslovi su djela. Mi kažemo da ga blagosiljamo, a i on nas blagosilja. Šta to zapravo znači biti blagoslovljen?

Riječ za sveca je “hagios”. To zapravo znači „odvojeno“ ili „odvojeno isključivo za Božiju upotrebu“. Ono što pripada Bogu. Na primjer, lonci i tave u Šatoru sastanka, a kasnije i u Hramu, nazivani su svetim posuđem. Zašto? Jer su bili posebno sveti, veoma lijepi i fini? Ne. Svi su bili ulubljeni i iskrzani upotrebom nakon dugog putovanja kroz pustinju. Ali ipak su bili odvojeni za Božiju upotrebu. Svetac je onaj koji je povjerovao Kristu te je odvojen isključivo za Božiju svrhu i upotrebu. Stoga se sveci trebaju ponašati svetački. To je ispravno. Ali, oni nisu sveci zbog načina na koji se ponašaju, oni su sveci zbog svog položaja u Kristu i oni potpuno pripadaju Isusu i njegovoj svrsi.